Glatko
topništvo i razvoj u XIV stoljeću
Sa XIV stoljećem počinje novo doba u
razvoju topništva- doba glatkog paljbenog topništva.
Zajedno
uz sprave za bacanje pojavilo se i glatko topništvo, koje je u svojem razvoju
prošlo kroz različite etape. U povijesnom razvoju naoružanja pojava glatkog
paljbenog topništva predstavlja neobično značajan događaj. Pojavljuje se novo
još ne viđeno, pri tome veoma efikasno sredstvo za djelovanje po udaljenim
ciljevima.
Smjesa
ugljena i salitre- dimni barut, bio je poznat Kinezima u davnini,
ali se
međutim kod Arapa pojavila zamisao da ovu eksplozivnu smjesu iskoriste kao
pogonsko sredstvo za izbacivanje zrna.
Prvo paljbeno
oružje u našem smislu bila je arapska modfa s kojom je radio jedan
čovjek.
Grmeći samogori pojavili su
se u Francuskoj 1338. godine. To je u stvari jedna cijev koja je izbacivala
kamenčiće ili željezne štapove (šipke).
Barut, kao pogonski element za izbacivanje 'zrna' u Europi se počinje koristiti 1326. godine u Firenci, a najvjerojatnije je prvi put upotrebljen 1331.godine u Cividale del Friuli.
U Francuskoj se paljbeno oružje (u uporabi) prvi put spominje 1339.godine, naredne godine u Engleskoj, 1346.godine u Njemačkoj, 1382.godine u Rusiji.
U Dubrovniku su prva paljbena oružja izrađena 1363. godine.
Oko 1340.
godine više ovih cijevi (modfe) postavljeno na postolje s kotačima.
Godine 1346
u bitci kod Crecy-ja (100 godišnji rat) prvi put u Europi korištena su “paljbena oružja”.
Prvi su primjerci paljbenih oružja bili primitivni. To su bila u početku oružja izrađena od tvrdog drveta, okovana željeznim obručima. No, pošto drvo nije moglo izdržati pritisak barutnih punjenja, ubrzo se od njih odustalo.
Istovremeno su se počela pojavljivati oružja od kovanog željeza u obliku vaze ili 'avana', a zatim u obliku kratke cijevi izrađene od čeličnih traka međusobno zavarenih po dužini i okovanih izvana s čeličnim ovojnicama.
Cijev je imala drveni usadnik, ciljnika nije bilo.
Postolje (lafet*) je bilo ne funkcionalno. Nije omogućavalo nagib cijevi, a s time ni mijenjanje daljine gađanja. Za promjenu daljine gađanja ispod usta cijevi stavljali su se komadići drveta ili su se postolja ukopavala.
*Postolje -(eng. carrige, fr. affut, tal. affuso, njem. Lafette) sastavnica svih dijelova paljbenih oružja (osim cijevi i ciljnih sprava). Na postolju je smještena cijev kako bi se moglo usmjeriti u pravcu cilja i oslanjati se prilikom opaljenja. Koristi se i prilikom prijevoza u poljskom topništvu.
Topove izrađuju pojedine zanatlije.
Svaki je od njih strogo skrivao svoje znanje a umijeće su prenosili nasljedstvom. Onaj koji je pravio
oružje, išao je s njim u rat i sam ga posluživao. Nikakvih proračuna nije
bilo. Oružja su bila često neotporna i lomljiva, pa su bila opasna i po
vlastite postrojbe.
Svako
oružje imalo je svoj kalibar, a time i streljivo. Kalibar* se uopće nije mjerio
. Već se označavao veličinom zrna (kao
jabuka, glava). Oružja su imala svoja imena “poludjela Margarita”,
“vatreni mačak”, a ponekad i po majstoru.
*Kalibar -(eng. caliber, fr. calibre, tal. calibro, njem. Kaliber) razmak izmežu dviju nasuprotnih točaka unutar glatke ili dva nasuprotna polja u urezanoj cijevi, mjeren na ustima cijevi. Sve do sredine XIX. stoljeća kalibar se označavao - težinom željeznog (u topovima) ili kamenoga (u haubicama ili merzerima) punog okruglog zrna, pa su se prema tome označavala oružja. Npr., top od 30 funti gađao je zrnima težine 30 funti, a haubica od 7 funti izbacivala je kamen ili punjene metalne kugle (bombama) težine 7 funti.
Bilo je pokušaja punjenja oružja
odostraga, kroz zadnjak, koji se zatvarao pločicom. Kasnije se pojavljuju
klinasti a potom i zavojni zatvarači. Zbog tehničke ne usavršenosti napuštena je
ova ideja i ponovo se pojavila tek polovinom devetnaestoga stoljeća.
Osim malih
izuzetaka sva oružja tog vremena punila su se od naprijed, prvo se stavljao
barut pa zrno.
Prvi klinasti zatvarač XIV stoljeće
Pojava zavojnih zatvarača XIV stoljeće
Prva
zrna bila su kamenje, a zatim takozvane “kugle” od olova, bronce i metala, a
nešto kasnije i od lijevanoga metala. Kugla nije imala unutarnje punjenje i
učinak se postiže neposrednim udarom.
Karakteristično oružje XIV stoljeća je
“bombarda”.
Njemačka bombarda
Bombarda ostraguša
Postolje XIV stoljeće
