Četiri dana

Jutro poslije Stupačinova (03.08.'95.)

Čudo li je to teretno vojno vozilo, za sve je spremno, za prijevoz tereta i osoba, za sklonište od kiše ili snijega, za jelo, a bogme i za spavanje.

            Koje buđenje. Nijedna kost u tijelu ti nije na mjestu. Svi mišići ukočeni, dobro ne baš svi, a mirisi pod ceradom, o njima nekom drugom prilikom.

            Srećom je ljetno vrijeme. U maloj udolini, u kojoj se nalazimo prilično je svježe. Rano je jutro, još nije za kratke rukave, mislim pet i pol je ujutro, zora tek što je svanula.

            Digoh se sa svojeg ležaja, ispuzah, navukoh čizme i pravac pričuvna kuhinja, mislim tako mi zovemo malu sobicu u bivšoj stražarnici JNA objekta u čijoj nam se udolini nalazi  paljbeni položaj.

          Paljbeni položaj, dobro možemo to i tako zvati, nije napravljen po nekim vojnim propisima, mislim nije po nijednom vojnom propisu napravljen, ali je funkcionalan. To je mala udolina dužine oko dvadesetak metara i širine oko petnaestak metara, a greben zaklona, ako to možemo tako zvati, visine je nekih dva metra s rijetkim raslinjem po sljemenu, a cijeli položaj udaljen je od naše prve crte oko dvjesto metara, od protivnika nekih četiristo metara.

            Nekad, za vrijeme bivše druge 'Juge', JNA je tu imala opitni poligon za mjerenje rasprskavanja košuljica (tijela) mina (mjerenje broja fragmenata) i topničkih zrna. Grandiozni betonski element. Prizemnu prostoriju tog armiranog betonskog zdanja koristila je 118.dp kao centar veze. Što je sigurno, sigurno je.

            Prvo što ujutro ugledam kad izlazim iz motornoga vozila je to armirano betonsko zdanje, a vojnički je usporediti taj nezgrapno namjenski armirano betonski objekt sa zemunicama koje koriste moji vojnici.

            Zaštita je neusporediva. Moji vojnici  mole Boga da protivnici ne pogode više puta isto mjesto, inače ode pokrivka zemunice nebu pod oblake, a betonskom zdanju to je tako svejedno.

            Napisah već, srećom ljeto je, inače bi u toj maloj dolini, svaki rov, a bilo ih točno tri na broju, bio pun vode.

            I tako, izađoh iz tog vojnog teretnog vozila, te krenuh prema objektu s kuhinjom popiti kavu.

          Dobro je, stražari se nalazi na svojim mjestima, jest da su ispred nas prašinari i protuoklopnjaci, a iz nas Puckovi bojovnici, ali vrag nikad ne spava, neka njih.

U kuhinji je već radio mali iz Pitomače zvani 'Brico', mali malo spava. Dobro mu je išlo u kuhinji, ali još bolji je bio računatelj. Uz to jedini je ostao iz svoje klase na položaju, a k'o za vraga baš mi je on i trebao to jutro.

            Sinoć poslije bojevog gađanja na Stupačinovu, koje smo i uz njegovu malenkost u pripomoći odlično odradili, otišao sam u Zapovjedništvo bojne na sastanak. Ti noćni sastanci užasno me zamaraju. Završe kasno, i onda od Zapovjedništva bojne do paljbenog položaja vožnja od kojih sat vremena, pa kad dođem na paljbeni položaj prije počinka moram sa svojim zapovjednicima održati sastanak i dogovor  o narednim zadacima. Pa večera, uvijek su mi bile mrske te kasne večere, ali ako nešto ne pojedem, ne mogu spavati. Znalo se desiti da cijeli dan ništa ne jedem osim tog nezdravog noćnoga obroka.

A što smo u to vrijeme imali zadaća, i sve dinamične. U manje od mjesec dana prošli smo i utvrdili, što stare što nove položaje od Sinca,kod Otočca, do Bilaja kod Gospića. Naradili smo se kao inženjeri a ne topnici. Iako smo u to vrijeme dobili u izmještaj vojnike iz 1.pb s vojno pripadajućom djelatnošću (VPD) 11101 – čisto pješaštvo i 11105 – minobacači 82 mm, u popunu, ali što je tu je, i taj skup zbrd zdola, iako su mi rekli da se u odabiru nije štedjelo poslani su k meni. Veselo. A taj skup  vojnika, pomeo je na bojnom gađanju u Stupačinovu i profesionalne i pričuvne postrojbe, a bogme i bitnicu 1.pb., toliko su bili dobri.

Danas imam posebne zapovijedi. Opet  novi ciljevi u pripremi, novi temeljni pravac ciljanja (ili po starom, novi azimut temeljnog smjera). Cilj napada je jasan, ali pravci djelovanja, e oni se mijenjaju. Uvelike ovise o obavještajnim  podacima koje skupe izvidnici, a i operativna grupa ima jednu bespilotnu letjelicu na raspolaganju.

Uđoh u kuhinju i rekoh:

-         '' Dobro jutro.''

Okrene se Brico, odzdravi rukom, sve po pravilu službe, nema veze što je rat.

-         ''Dobro jutro zapovjedniče.''

Dobar je, već je obrijan, kava fino miriši, muzika s malog radija i cigarete na stolu.

-         ''Brico, koliko još, dva dana i gotovo.''

-         ''Tako nekako, zapovjedniče.''

-         ''A nakon toga, odmah na posao ili ....''

-         Malo odmoriti, gospodine zapovjedniče, pa na posao.''

E što su dobri momci, malo zapovjednik, malo gospodin. Uzmem šalicu još vruće kave, zapalih cigaretu, te rekoh:

            - ''Danas, to jest, odmah tijekom jutra, ti i Ivica imate zadaću izračunati nove početne elemente, mijenjamo pravac, ciljeve već imamo.''

            - ''Gospodine, mijenjamo samo osnovni pravac?''

            - ''Da, idemo više udesno, postaviti ćemo nove pikete, a stari će za svaki slučaj i dalje ostati, možda zatrebaju.''

            - ''Za koliko idemo udesno, gospodine?''

            - ''Za nekih 3-00, negdje na 18-00, moram točnije provjeriti na zemljovidu.

            - ''Znači, u osnovi mijenjamo samo kutomjer i daljinare, gospodine.''

            - ''Da, daljine su iste kao i određena punjenja, provjeriti ću s Ivicom koliko imate čistih planšetnih listova, a vi ćete odraditi i tablice početnih elemenata, o ostalom ću vas izvijestiti s promatračnice.''

              Prijala mi je kava i jutarnja cigareta. Ustanem sa stolice, prošetah do vojnog teretnog  vozila i uzeh pribor za osobnu higijenu. U sklopu stražarnice nalazio se toalet i umivaonik, uđoh unutra , obavih jutarnju toaletu, te otiđoh u kuhinju po još kave, i pričekah buđenje.

            Dio vojnika spavao je u zemunicama, a dio u vojnim motornim vozilima. Vani se razdanilo, izlaze (pužu) jedan po jedan, rastežu se, love prve zrake sunca, k'o gušteri, nema vike, nema priče, sve se u tišini radi. Vidim, ide dežurni vojnik prema kuhinji.

            Pozdravi rukom, i krene s prijavkom:

-         ''Gospodine Zapovjedniče, noć je protekla uredu, sredstvima veze nije bilo novih javljanja.''

        Osim što je vodio brigu o pravilnim smjenama izmjene stražara, morao je biti cijelo vrijeme uz sredstva veze, motorole i telefon. Nikad se ne zna.

-         ''Primio, a sad ako je vezist preuzeo sredstva veze, pripremi vozilo, dežurne redare i u Klanac po doručak.''

-         ''Na zapovijed, gospodine poručniče.''

Od pozdravi, zamoli otpust i ode, ako sve prođe u redu natrag su negdje oko sedam i petnaest.

-         ''Jutro šefe.''

-         ''Jutro Čuba.''

-         ''Ima li kave?''

-         ''Pitaj Bricu, je Ivica ustao?''

-         ''Evo sad će, težak je u buđenju.''

     Visoki su ti djelatnici, Čuba i Ivica. Nikad ih nisam pitao, ali onako od oka, imaju oko metar i devedeset. Sačekah Čubu da sjedne.

-         ''Čuba, Ivica će napraviti novu tablicu početnih elemenata, a ti dodaj nove pikete za novi pravac, a ako nemaš dosta piketa postavljene pikete zamjeni s drvenima i označi stari pravac krpicom. Znači, stare pikete ne skidaj, a na nove obavezno stavi točke za noćno ciljanje.''

-         ''Dobro šefe, a što ću s četvrtim oružjem?''

-         ''Postavi ga između trećeg zaklona i centra veze 118.dp, bliže trećem oružju, a ovi iz 118.dp sad kad im je njihov zapovjednik očitao bukvicu, neće se više buniti. Samo, molim te i dalje pripazi kuda vuku žice. Pripazi da nam se ne motaju oko paljbenog položaja.

-         ''Dobro šefe, a pravac za četvrto oružje?''

-         ''Za sad ga usmjeri zajedno s ostalim oružjima, a pravac ću ti javiti naknadno s promatračnice, kad osmotrim pravac nastupanja naše bojne.''

-         ''Šefe, a što još novog ima u Klancu?''

Što mu reći, zbrka, treća bojna se kompletira, pokreta kao u mravinjaku svi s nekim ciljem.

-         ''Zoran sastavlja ojačani vod od djelatnika 2.pb, i naše pozadinske pričuve koja nije razmještena u sklopu satnija 3.pb, nadam se da će složiti nešto, čuti ću u toku dana, ili na večernjem sastanku, ali predviđeni pravac nastupanja imaju negdje između Novoselija i Rasnika, zbog njih smo i postavili to četvrto oružje.''

-         ''Dobro jutro šefe, 'jutro Čuba, ima li mlijeka?''

To je Ivica. Dobro jutro i odmah mlijeko. Veliko dijete od naoko metar i devedeset, ali kao osoba je nevjerojatan, ušao je s izglačanim čistim čizmama, uredno utegnute odore, s naivnim nevinim dječjim osmijehom i nezgrapnim pokretima. Flegmatičnost je njegova dobra strana, kad se ja nerviram, žurim, vičem, on pedantno računa, provjerava i tek onda kaže. Dobro je to, treba vam uvijek jedan takav. Koliko ja god želio nešto na preskok (ubrzano) napraviti, izračunati, tu je on, polako šefe, ide šefe, samo tren i gotovo šefe itd.. Ali da radi brzo , radi, mislim da je jedan od najbržih, najtočnijih i najpedantnijih računatelja i  planšetista. Fora je, uvijek sve uredno dokumentira i napravi, neovisno o vremenskim uvjetima.

-         ''Ivice, rekao sam Brici novi pravac temeljnog smjera. Ide u pravcu Urija, pravac ti je 18-00, odmah jutrom napravi nove tablice početnih elemenata za sve ciljeve, ali s težištem u pravcu Urija, Zubara i Nikšića. Za Široku Kulu ako ne stignemo promjeniti pravac, unaprijed napravi nove početne elemente temeljem novog osnovnog pravca, i kad budeš gotov, sve to pošalji po vezisti na promatračnicu, negdje do jedanaest sati. Da i pošalji u termosici kavu, toplu.''

-         ''Dobro šefe, biti će gotovo, da uzmem novi planšetni list?''

-         ''Bilo bi poželjno.''

                Jutarnji dogovor s time je završio, svaki od njih zna što im je za raditi, neće odmarati, Čuba uz sve to još mora očistiti oružja od jučerašnjeg gađanja -mislim jučer su očišćena, ali oružje je oružje i traži stalnu brigu- i još mora uvježbavati zastoje i promjenu mehanizama za okidanje ako se desi lom udarne igle ili opruge. A i još ima posla na uređenju zaklona za ljude i streljivo. Ima posla, na paljbenom položaju uvijek ima posla.

                  Sad kad smo završili s tim kratkim dogovorom, krenuli smo prepričavati jučerašnje gađanje, pošto ja nisam bio na paljbeno položaju zanimale su me sitne pojedinosti. Da li je ikoji minobacač skakao, zašto i koliko. Inače taj tip lakih minobacača 120 mm iz dragosti zovemo skakavac. Ako mu podloga nije pravilno i pod određenim kutom ukopana, potisak i  vibracija prilikom opaljenja izbaci podlogu iz pripremljene rupe u zemlji.

                   Čuba kaže, ništa posebno osim dva zastoja (dvije su mine ostale u cijevi), zatajenja osnovnog punjenja, i na jednoj mini su otpala krilca, ali to sam znao, pala je nekih sedamsto metara od paljbenog položaja i dobrano prestrašila ostale postrojbe.

                    Pošto smo mi gađanje školski odradili, (pa i zatajenja mina), na tri cilja. Jedan zadan a dva su naknadno određena, i to na vrlo strmom i nepreglednom prednjem nagibu i s velikim paralaksom, zapovjednik brigade i Zapovjednik operativne grupe malo su 'njurgali ' na sporost u prebacivanju s jednog cilja na drugi cilj koji su nasumice odabrali onako u hodu. Mogu oni 'njurgati' koliko hoće, ipak su moji izvidnici mjernici čisti pješaci a i osmatrali smo s dva topnička kompasa . Komarac na jednom ja na drugom, to jest vojnici na kompasima a mi pokraj njih s dalekozorima. I svaka mina pogodila je kamen koji su htjeli. Mogli su tako do jutra, kad se napravi dobra priprema nema tog cilja koji se ne može točno pogoditi. A to što vojnici malo sporije reagiraju, pa pobogu zato i postoje pripremna gađanja.

                Nije da sam zloban, ali, bili smo prvi u gađanju i još najmlađe ustrojena postrojba pa gospoda viši časnici nisu znali što ih kasnije čeka. Postrojba za postrojbom, promašaji za promašajima, dali odmah na početnom cilju ili na prebacivanju na drugi cilj ili sve skupa plus sporost. Bilo je tu i kilometarskih prebačaja, ali i čudnih podbačaja, a tek nesnalaženje u navođenju projektila na cilj kad je cilj na strmom prednjem nagibu, pa sve do obrnute korekture zbog prevelikoga paralaksa. Svega je bilo, i ukupno gađanje onako od oka prošlo je za jednu osrednju trojku.

             Nastavi Čuba s pričom. Kaže, maknuli se oni u stranu u hlad, iza položaja, polegli u travu pazeći da ne pokupe kojeg krpelja i prate druge kako rade. Ujedno je Čuba to izležavanje iskoristio za obuku svojih vojnika. Onako, komentari u hodu, kako se koji događaj dogodio, što je dobro napravljeno a što nije po pravilu rada na paljbenom položaju. A bilo je svega. Od loše i preblizu postavljenih piketa koji su se rušili sami od sebe, loše ukopanih podloga do sporog i nepravilnog zauzimanja elemenata i nerazgovjetnog izvješćivanja o primljenima kutomjerima i daljinarima.

             Ali, kaže, vrhunac događaja desio se po dolasku načelnika topništva po Ivicu i odveo ga u njegovu bivšu postrojbu provjeriti početne elemente, rad računatelja, jer postrojba jednostavno ne može pogoditi cilj. Kakav 'zez', i na kraju su gađanje izvršili s našim elementima. I da Ivici ne bude dosadno, morali su on i Brico provjeriti sve tablice početnih elemenata. Čuba je morao po zapovijedi načelnika topništva ZP-a provjeriti sve osnovne pravce po postrojbama.

          Što nije bilo u redu ne znaju, a nije ih ni briga, bitno da su se dobro zabavili, pa nije im prvo ni zadnje bojevo gađanje. Odradiš sve po pravilu rada na paljbenom položaju i uživaš u gađanju. Ima nešto u toj buci, tim decibelima pri ispaljenju što te veže cijeli život ili rat za tu čudnu malu ubojitu stvar.

             Na paljbenim položajima nismo formalisti, nema postrojavanja, nema grupiranja, ali neke stvari se znaju. Nepisana pravila. Odmah po buđenju obavlja se jutarnja toaleta, brijanje, WC i uređenje opreme –vreća za spavanje, deka, podmetač-, pa doručak. Na ili po doručak se ide po poslugama, nema grupiranja, i da, doručak se jede uz oružje.

            Vrijeme brzo prolazi. Vraća se vojno teretno vozilo s doručkom i novinama. Dobar doručak; hrenovke, jaja, čaj, bijela kava, stari kruh, senf, čokolada i sok za marendu i cigarete, pazi marke žuti HB, iz koje je to zalihe.

            Pojedoh po sljedovanju, po dvije hrenovke, dva tvrdo kuhana jaja. Popih čaj i prelistah novine.

             Vrijeme za uspon na promatračnicu do Komarca u tren je došlo.

          

 Promatračnica  ''Gradina''

            Kad bi usporedili razmak na zemljovidu od paljbenog položaja do promatračnice, ne upućeni bi  zaključio; kako se promatračnica nalazi u sklopu paljbenog položaja. A u stvarnosti, to je put koji prolazi kroz šikaru te se uspinje uz kosinu, i kako bi hodnja bila ugodnija i duža, do promatračnice se ide zaobilazno, zbog mogućnosti protivničkog osmatranja. No što je, tu je, to je problem struke.

            Provjerih nosi li  vojnik vezista sve  što treba vojnicima na promatračnici. Osim doručka, na promatračnicu nosimo pričuvne i potrošne stvari, kao baterije za 'motorolu', telefon i baterijske lampe, uz to i pričuvne svijeće i normalno stare novine.

            Od paljbenog položaja do promatračnice vode tri telefonske žice. Trima različitim smjerovima, i sve to zbog sigurnosti veze. Inače po pravilu službe idu dvije linije, ali, udaljenost nije velika, a potez od paljbenog položaja do promatračnice često pogađaju topnički projektili. Ustvari, svi projektili koji promaše Gradinu prizemlje se baš u tom potezu kuda prolaze žice. Za svaku sigurnost ipak sam provukao dodatnu žicu. Da odmah razjasnim, te pričuvne žice nisu spojene direktno na telefonsku centralu i ne ulaze u motrilište. Završavaju desetak, petnaestak metara prije motrilišta. Na LTC 10 (laka telefonska centrala 10) koja se nalazi u motrilištu spojeno je svo čuda žica. Tu je veza sa zapovjedništvom brigade, s Puckom, s Čubom, sa zapovjedništvom 3.pb u Mušaluku, sa 118.br, sa bitnicom topova 130 mm i veza s načelnikom topništva zbornoga područja, iako ova zadnja ne bi trebala biti, preskače liniju zapovijedanja. I još je na TLC 10 ostalo slobodnih mjesta za spajanje.

            Krenemo uzbrdo. Vojnik vezist  i ja. Zaobilaznim putem. Dio puta hodamo novom stazom, no, nije to pravi put. To je nekadašnja šumska staza malo proširena i tako uređena da vojna teretna motorna vozila mogu dostavljati streljivo. Iako mislim, kako po kiši, motorna vozila, ne bi mogla proći. Pošto se put ne koristi i ne prolaze vojna vozila za vrijeme primirja, put je zarastao niskom travom. Tako da se ni iz zraka pozornim motrenjem put ne vidi.

            Nakon nekih tri stotinjak metara, taman malo  prije Puckinih položaja u Razvali, krenusmo lijevo u šikaru. Narednih petstotinjak metara put do promatračnice vodi kroz šikaru. Uspon nije naporan. Uspinjemo se stazom koja sliči na polegnutu zmiju. Stalno zavija.

Još je rano za zmije,a puna ih je šikara. Jutrom ima vlage u zraku. Ipak je ovo Lika. Unatoč vlazi, moramo biti oprezni. Nije ih potrebno izazivati.

            Korak na korak i evo nas na Gradini. Tu na zadnjem nagibu Gradine napravljena je zemunica. Više namjenska je, ali u osnovi služi za odmor i spavanje. U zemunici se nalaze sklepani drveni kreveti i to na kat za osmero ljudi. Mjesto za peć na drva nalazi se pri ulazu u zemunicu, a niski stol s ručno izrađenim drvenim klupama odmah s desne strane po ulazu u zemunicu. Pokrov od zemunice  višeslojan je i siguran. Zemunica je tako napravljena da ju samo minobacačka mina može pogoditi, ili ne daj si primisli vojni zrakoplov. A za te leteće metalne ptice imali smo na Sorića vrhu na Vučjaku spremnu protuzračnu postrojbu. Desno od zemunice, u smjeru kojim je vijugao put nalazila se pričuvna rampa, a pokraj nje vojnik na straži. Mahnemo u njegovom smjeru. Gledao je u našem pravcu i znamo da nas je uočio puno ranije, a i prepoznao. Ta valjda zna tko je njegov zapovjednik, a i tko mu donosi doručak.

            Pogledasmo u zemunicu. Prazna je. Dobro, znači Komarac i vojnici nalaze se na promatračnici. 

            Plato vrha Gradine blago je zaobljen, a sam vrh zarastao je niskim raslinjem i pokojim tanjim drvom. Na zadnjem nagibu opkopari su napravili put za tenkove, ne vidi se s protivničke strane. Naša promatračnica nalazi se sjeverno od vrha Gradine, ili gledano prema protivniku s lijeve strane. Desno od nas nalazila se novo napravljena promatračnica koju su koristili TRD-ovci –topničko raketni divizjun- 111.pbr.

            Krenusmo prema lijevoj promatračnici.

            Lijeva se promatračnica nalazila na prednjem nagibu, dobro skrivena i zaštićena. S vanjske strane jedva se uočava. Sva je zarasla u nisko raslinje. Ta ipak je tu od '91. godine i malo je korištena. Više se koristila pričuvna promatračnica, koja se nalazi  lijevo i otvorenijeg je tipa. Napravljena je u krugu promjera metar i pol s pojačanim prednjim grudobranom, a inače je služila za goste padobrance, mislim pričuvna promatračnica. Svakojaki 'umni'  taktičari dolazili su na Gradinu, a u zadnje vrijeme koristili su i terenska vozila. Nikako im objasniti da to ne smiju raditi. Pogotovo ne po danu, mislim ni po noći s upaljenim svjetlima. Da ih cinkam zapovjedniku Zbornoga područja onda bi bio papak, cinkaroš, šupak i tko zna što još. Glupih li ljudi. Briga njih što ja ostajem na promatračnici, oni i tako odlaze u sigurne zaklone, ne će doći na promatračnicu kad se puca, da ne bi, bitna im je njihova guza.

 A dolazili su na promatračnicu kako bi kao 'fol' osmatrali pokrete u Ličkom Osiku. U stvar dolazili su se pokazati i filozofirati o nebitnim stvarima,  samo zato jer  svom zapovjedniku postrojbe moraju reći kako su nešto radili tijekom dana.

            Stvarno su ponekad bili zamorni. Objašnjavaš im nešto, neku pojavu ili pokret, ili razmještaj protivnika. i nakon svog truda kojeg uložim u približavanje stanja, shvatim kako oni uopće nemaju pojma o čemu ja pričam, ne poznaju topničku vojnu terminologiju. Imaju super i skupe dalekozore i ručne kompase, i kažem im pogledajte u azimutu 15-00 pokraj trafo-stanice, vidi se novi položaj minobacača 82 mm, a oni kao da sam zidu objašnjavao. Ponovo me pitaju ali ovaj put sa zamolbom da im rukom  pokažem. Stvarno me ponekad znaju iznervirati. Oni pametniji bar pitaju da im usmjerim topnički dvogled, ali u osnovi njima to ništa ne znači. Nisu dijelovi operativnog tima koji donosi odluke.

            Drugo je to kad dođe načelnik topništva  brigade ili zbornoga područja. Pa i kad dođu  zapovjednici brigada, načelnici stožera ili zapovjednik zbornoga područja, oni znaju zašto su došli i ciljano traže odgovore na pitanja koja ih zanimaju. Tu nema vrludanja, samo kratki i jasni odgovori.

            Komarac je sjedio uz rub pričuvne promatračnice i promatrao u pravcu Ličkog Osika. Vojnike nisam uočio. Iako znam da se jedan nalazi na straži niže desno zbog bisera koji bi mogli pokušati vozilima doći do vrha Gradine. Drugi vojnik sigurno je u promatračnici, a vezista uz telefonsku centralu. Zbog toga što sunce izlazi nad Ljubovom i Ličkim Osikom na promatračnici smo morali paziti na odbljeske. Ne treba, ako nije potrebno  protivniku pokazivati di se nalazimo. Zapovjedih vojniku vezisti neka stvari unese u promatračnicu i da tamo ostane dok ostali vojnici doručkuju, a ja krenuh prema Komarcu.

            '' 'Jutro Komarac.''

            '' 'Jutro šefe.''

            Nema ''Dobro jutro''. Što je dobro u ratu? I što je 'dobro' ujutro na Gradini. Da nije rat, izlazak sunca sigurni bi bio lijep. Lijep je i pogled s promatračnice. U daljini se zeleni brdovito Ljubovo, a pogled seže i dalje sve da Krbavskog polja, koje se nažalost zbog visokih vrhova ne vidi, ali tamo je. Mjesto je idealno za jutarnju meditaciju ili pozdrav suncu. Samo da nije rat. Ustvari rat i nije proglašen. Mi nismo u ratu četiri godine. To još ne razumijem. Ta što mi iz primorskih gradova radimo u Lici sa svom silom tehnike, naoružanja i streljiva. Ako nije rat, što nam protivnici nisu domaći ljudi već postrojbe iz Vojvodine i srbi iz Srbije? Bez veze, nema logike. Zaustavili smo pokušaj stvaranja 'Velike Srbije'. Vojno redarstvena operacija ''Bljesak'' odlično je odrađena, i jedan dio okupirane Hrvatske je oslobođen. Pazi ovo, oslobođen a nema rata. A ludih li misli za ovakvo lijepo jutro.

            ''Uočava li se što novog?''

            ''Nema šefe, sve po starom.''

            ''Imali kretanja po Ličkom Osiku?''

            ''Samo smjena straže, upisano je u dnevnik motrenja, šefe.''

            ''Jesi li 'srknuo' kavu?''

            ''Jesam šefe, mali je skuhao.''

            ''Danas označavamo novi pravac, prema Urijama.''

            ''Što je njima šefe, svaki dan nešto novo.''

''Da, tako je, a što ćemo. Mi će mo svoje pripremiti, i vidjeti što dan donosi. Otiđi doručkovati, ja ću preuzeti motrenje.''

            ''Na zapovijed, šefe.''

            Imaju bolje položaje. Četiri godine na njima vrše radove i još rade. Dobro da se nisu sjetili podignuti novi Kineski zid. Od kuda im ta ideja:''svi srbi u jednoj državi''. Nenormalne li ideje na kraju dvadesetog stoljeća, a pogotovo način na koji to žele napraviti. Srušiti sve što je Hrvatsko i očistiti područje od Hrvata. Pa to kroz povijest nije prošlo. Ni Turci nisu uspjeli. Što više nekoga tlačiš, to ti se tlaka jače obije o glavu.

            Dan je lijep. Pogled bistar, nema jutarnje izmaglice. A ipak čim pogledam na Lički Osik,  tijelom mi prostruji sumorna atmosfera. Puno kuća i nitko ne šeće. Tu i tamo netko protrči, valjda smjene vojnika na položajima. Čak se ni psi ne šeću. Pa kako im se da, lijepo vrijeme a nigdje nikoga. Polja stoje neobrađena, ma dobro, uređeno  je nešto polja između Široke Kule i Nikšića, ali u odnosu na cijelo polje to je ništa površine. Oni dole kod Otočca i Vrhovina puno više polja su obradili i posijali. A ovi, na ulazu u grad stoje cestovne zapreke. Oko njih iskopani zakloni za ljude i netrzajne topove, a iza stoje polu razrušene kuće. Nogometno igralište zjapi prazno četiri godine. Po kućama i na školi zatvoreni prozori. Grad aveti. Danju vlada mrtvilo, nigdje nikoga. Noću se čuje šum života. I to je za njih:'' svi srbi u jednoj državi''. Užas!

            Nigdje djece. Što li rade ta djeca, ako ih ima. Da li se školuju, studiraju. Di ti ljudi rade, od čega žive. To što ih mržnja hrani, ne puni im želudac hranom, a i hrana od crvenog križa ili čega već, nije isto kao hrana iz vlastitog vrta. A jesu retardirani, što im je to trebalo. Izvukli su nas s naših radnih mjesta, odvojili od obitelji, natjerali nas da postanemo vojnici i sad poslije vojno redarstvene operacije 'Bljesak' svjesni su da dolazi konačna akcija, dolazi kraj njihovoj pobuni. Ili možda i nisu svjesni, previše mržnje spram Hrvata i Hrvatske teče njihovim krvotokom.

            Još je rano za padobrance. Njihovo vrijeme dolaska je negdje oko deset sati. Prvo doručkuju, pa jutarnji brifinzi, pa prije dolaska na Gradinu obavezno svrate u koji kafić na express kavu i tek tada me dolaze gnjaviti svojim čudnim pitanjima.

            Sad dok još traje jutarnja tišina na promatračnici, mogu u miru provjeriti novi pravac. Je, točno kako sam i skinuo sa zemljovida, ostaje 18-00. Područje je pokriveno s ciljevima u pripremi i nema novih ciljeva, nema ucrtavanja. No to ne znači da ako uočimo nešto novo, to novo nećemo ucrtati, a to novo je teško ostvarivo, pa osmatramo s Gradine već četiri godine.

            Vidim Komarac je izvršio smjenu straže, te je krenuo prema meni.

            ''Šefe što ima novog u civilizaciji?''

            ''Misliš na Klanac ili kod Čube?''

            ''Na Klanac, šefe.''

''Čuj u Klancu se 3.pb kompletira, dio je otišao prema navalnim položajima, a još neki pristižu. Zoran sastavlja ojačani vod od djelatnika 2.pb i djela logistike 3.pb. Kompletiraju se ali još uvijek nemaju točan pravac. Znaju približno mjesto navale, a ja danas poslije ručka idem u Klanac vidjeti što je novoga, i na dogovor sa Zoran-om.''

'' Znači li to šefe da je dan 'D' blizu, i da napokon rješavamo pitanje granica?''

            Komarac je ZNG-a od '91., i kao  svi mi koji smo proveli te četiri godine po brdima, dolinama, planinama i nizinama  Lijepe naše, želimo već jedanput privesti kraju ovaj nepotrebni nametnuti rat.

''Da Komarac, do akcije nas dijele dani ili sati. U Klancu/Mušaluku osim naše 3.pb, gužvu stvara i 118. br. I neke pričuvne postrojbe. Gužva je u pozadini. Promet je gušći nego li u Rijeci, no to se s promatračnice ne vidi. Da, mislim da se sprema akcija.''

            U tom trenutku začuju se zvukovi iz smjera u kojem se nalazi promatračnica topničko raketnog diviziuna (TRD-a), na južnoj padini Gradine nekih pedesetak metara od nas.

''Šefe, to bi bilo dobro. Što prije krenemo prije smo na granici s Bosnom, a i onima u Bihaću nije lako, uz to što prije krenemo prije smo doma.''

''Tako je Komarac.''

''Šefe, čujem došli su TRD-ovci, mogu li malo do njih, priupitao bi ih malo za one promašaje od jučer, a i da čujem njihovo objašnjenje promašaja, može biti zanimljivo i poučno.''

''Možeš Komarac.''

''Na zapovijed, šefe.''

            Ostao sam sam. Otvorih časničku torbu, izvadih svoj radni zemljovid i pribor za rad. Namjestih topnički kompas, mislim namješten je samo ponovo provjerih vrhunjenje i zauzeti pravac 18-00, te provjerih kuda prolazi optička linija. Dobro je, točno posred sela Urija. Pogledah očitovanje na skali za određivanje visinske razlike, te zapisah. Uzmem šestar i izmjerim daljine cilj-promatračnica i cilj-paljbeni položaj, te i to zapisah. Ti će mi elementi trebati za izradu početnih elemenata. Koristim ih za kontrolu rada računatelja. Nikad se ne zna. Uvijek kad mi vrijeme dopušta, obvezno sam za sebe napravim tablicu početnih elemenata. Inače to radi i provodi Ivica, ali nikad nije naodmet provjeriti, kontrolirati rad računatelja. Meni se za sad nije desilo, a znale su se desiti krupne pogreške računatelja koje su u konačnici prouzročile gubitke ljudskih života, tako zvana 'prijateljska paljba'. A pogreške se skroz jednostavno dešavaju. Od krivo shvaćenog broja, ili krivog prijema cilja, to se odnosi na prijenos informacija da li telefonom ili 'motorolom'. Uz to osim  pogrješke računatelja, postoje i  pogrješke izvidnika, pogrješke ciljača i pogrješke zapovjednika. Puno malih stvari može napraviti veliku štetu. Zato ih je bolje unaprijed predvidjeti i u toku djelovanja izbjeći.

            Počelo je sunce grijati. Još malo i krenut će znojenje. Inače, nije da se na Gradini može baš svugdje sjediti. Brdo je puno zmija. Poskoci su posvuda. Nalaze se u krošnjama drveća, u rovovima, po stazama a bogme i u toaletu. Prvo što se nauči na Gradini je suživot s poskocima. Ne diraj ih, ne diraju te. Ipak smo  mi gosti na njihovom terenu.

Kad bi bar tako bilo i s ljudima. Ne diraj me, ne diram te. Samo što je to u ovoj situaciji nemoguće. U osnovi nije mi jasno o čemu su vođe srpske pobune razmišljali kad su pokrenuli ovaj nepotrebni rat. Žive stoljećima u Hrvatskoj, i sad im Hrvatska država smeta. Da smeta, malo sam rekao. Ruše sve što imalo podsjeća na Hrvatsku, od sakralnih objekata do hrvatskih kuća. Kuća svojih dojučerašnjih susjeda. Malo morbidno, ali je tako. Gledajući s Gradine u pravcu Ličkog Osika ili Široke Kule, sve što je srušeno ili zapaljeno, a razrušeno je puno toga, je s hrvatskim predznakom. Točno se vidi gdje su živjeli Hrvati. Kažem živjeli, jer ih tamo više nema. Neki su ubijeni, kao zločin, masakr u Širokoj Kuli i okolnim selima, gdje su susjedi naoružani Srbi pobili susjede ne naoružane Hrvate i svoje sunarodnjake srbe koji su bili oženjeni ili udani za Hrvata. Ali baš sve Hrvate koje su zatekli u selima su pobili. Neki su srećom ili Božjom voljom na vrijeme  izbjegli iz svojih domova na sigurno. Iako '91. godine u Hrvatskoj nigdje nije bilo sigurno. Teško je znati što budala misli.

Kad već imamo suživot sa poskocima na Gradini, a poskoci su zakonom zaštićeni, valjda će mo imati kad rat završi i suživot sa srbima. Pa nisu svi srbi učesnici u pobuni, imamo i srba u Hrvatskoj vojsci i policiji.

Uvijek, ali uvijek kad pogledam na pustoš ispred sebe, spopadnu me sumorne misli. Mojom srećom, posao koji moram odraditi  zakupiti će svu moju pažnju. Rad s brojevima ne dopušta lutanje mislima pa tako krenuh raditi tablicu početnih elemenata. Vremena imam.

Zapovjedništvo bojne ''Klanac''

            Ponavljam se, ali što se mora nije teško. Uđem tako u vojno motorno vozilo i sjednem. Sjedala u vozilu nisu nimalo udobna ili ne znam, možda su u nekim drugim vozilima udobnija, u ovom vozilu su skroz neudobna. Namjestih se najudobnije što mogu, te zapovjedih vozaču neka krene put Klanca u zapovjedništvo Bojne.

A i taj put. Postoji kraći pravac preko Mušaluka, ali po zapovjedi ne smijem ga koristiti već moram preko Perušića pa u Klanac. Kažu to je zbog sigurnosti. U biti i je, ali osim u početku rata kada su se događale nevolje na potezu od Vukšića do Budaka sad je evo par godina mirno. Mi ne čačkamo, oni se ne javljaju. Svakom dobro.

            Krenusmo tako put Perušića pa za Klanac. U Perušiću obavezno stanemo ispred dućana. Veći je izbor robe na policama nego u Klancu. Vojsci uvijek trebaju neke sitnice, od pribora za osobnu higijenu do raznih slastica, žvakaća, razglednica, pisama i obavezno cigareta. Cigareta nikad dosta. Inače i ročni vojnici su dobivali terenski dodatak. Za puni mjesec provedeni na terenu mogli su dobiti i do tisuću osamsto kuna, a pošto kune nisu imali kamo potrošiti, velika većina vojnika novac je slala doma. Ionako su za redovni odmor dobivali naknadu putnih troškova, a mnogima od njih taj novac je više značio u obitelji nego na terenu. Ratna su vremena, nema se. Jest da ispada nepravedno, no vojnici sebi kupuju sokove, a mi djelatnici pivu. Nije da vojsci branimo popiti pivo ili vino, to za svaki blagdan dobiju besplatno, ali reda se mora znati. Dok su na položaju, pogotovo pod uzbunom, nema alkohola, osim pive za djelatnike, pa ljeto je. I tako, vojnik vozač kupuje za vojsku s popisa, a ja pivu za djelatnike. Stavismo kupljenu robu u vojno motorno vozilo pa krenusmo put Klanca. Do Klanca ima nekih pola sata lagane vožnje.

            U Klancu se zapovjedništvo Bojne nalazi preko puta škole u društvenom domu, odmah iznad kafića s poker aparatima. Ti poker aparati su posebna priča, priča za sebe, koj' biser je dozvolio u toku rata postavljati poker aparate pokraj vojnog smještaja, koliko je taj novaca morao smjestiti u tuđe džepove da dobije dozvolu.

Zoranov ured nalazio se na prvom katu. Nije to pravi ured,  onakav kao u Pazarištu, i ne izgleda kao Zapovjedništvo. Pričuvna prostorija koja po potrebi služi kao zapovjedništvo Bojne., samo najnužnije stvari. Inače kad smo popunjeni ročnom vojskom u Klancu je smještena 3.ps, a sad su u dijelu prostorija smješteni pričuvni vojnici 3.pb. U ovom turnusu Bojna nije dobila ročne vojnike, ostalo je nešto vojnika starije klase kojima za dan dva ističe služenje vojnog roka.

            U prizemlju objekta nalazi se oveća prostorija. Višenamijenska društvena prostorija, i u njoj su skupa s krevetima na kat bili smješteni djelatnici bojne. Na katu, po ostalim malim prostorijama smjestio se stožer bojne.

Logističari Ante i Bego koristili su nešto veću prostoriju. Kod njih je uvijek bilo veselo. Mislim u logistici. Stalno nešto premještaju. Uvijek u žurbi, a i naših zahtijeva je puno, ponekad i van logike. Ipak, pripremamo se za konačnu akciju i kraj rata. Bez dobrog logističara, nema dobrog bojovnika. Privremeno svaki bojovnik može preživiti s onim što nosi sa sobom, a što poslije? Što kad se zalihe istroše? Tu istupaju na vidjelo Ante i Bego. Njihovo snalaženje, njihovo podilaženje, njihova upornost u nabavi uveliko olakšava rad ostalih zapovjednika u postrojbama. Lakše je raditi kad imaš, zato je dobro znati da ćeš to što ti treba dobiti brzo, najbrže što njih dvojca mogu nabaviti.

            Suzi koristi jednu od manjih prostorija s ključem na prvom katu za ured i kao spavaonicu. Suzi je referentica, molim lijepo, referentica bojne. Najomiljenija osoba, pogotovo kad donosi dnevnice za djelatnike, a i za ročnu vojsku. Inače, osim što nam donosi dnevnice, vodi i evidencije nazočnosti, ispisuje zapovjedi, vodi zapisnike sa sastanaka (brifinga) i još čudo sitnih kancelarijskih poslova, a i najbolja je Suzanina kava.

Jedina je ženska osoba u bojni, i svi je drže kao kap vode na dlanu. Nije udana pa svakojaki padobranci navraćaju u bojnu, što Zoranu ponekad zna lagano dignuti tlak.

Simpa je. Uvijek nasmijana, ili zbog padobranaca, ili zbog toga što je žensko i ima i ''konjske'' živce.

            Prvo što napravim po dolasku u Zapovjedništvo bojne, je javljanje Suzi, te kod nje pokupim zapovijedi, upute, obavijesti, pisma za vojnike. Potpišem prijem svih tih stvari, provjerim urudžbeni zapisnik zbog možebitnih ne pročitanih zapovijedi a koje se mene i moje postrojbe mogu ticati.

Nema veze što je rat, sve se pedantno vodi. Zbog toga ponekad sve moram biti, i zapovjednik, i ekonom, i psiholog, i nosilac ružnih i manje ružnih vijesti, i tata i mama za neke pojedince i uz sve to voditi knjige, registratore i ine knjižice i dokumente kao da sam u vojarni. I onda mi neko kaže : ''što se mora nije teško'', ma možeš misliti što nije.

Malo popričamo, onako općenito. Ipak je Suzi upućena u sva 'tekuća' zbivanja u bojni. Poslije posjeta Suzani, krenem do Tihe ili Zorana. Ovisno tko je od njih dvojce slobodan. Tiho je Zoranov zamjenik. Što bi rekli Zoran je zapovjednik Bojne, a Tiho je zamjenik zapovijednika Bojne. Dobro se nadopunjuju. Tiho je stalno u pokretu, a Zoran onako polako promišljeno, kao pravi šef. Što ne znači da Tiho nije promišljen, samo on ima više slobodnog vremena.

Na katu sam prvo sreo Tihu. Ušli smo u njegovu sobu u kojoj je vladao kreativni nered. Opreme posvuda. Kaže mi kako provjerava uređaj za noćno gledanje i izviđanje (naočale) te da još mora napuniti pričuvne baterije, jer u dolasku do navalne crte moraju proći kroz minsko polje a on će voditi grupu do pruge.

Malo me iznenadio, jer ako se on sprema na navalne položaje znači sat pokreta je blizu. Nakon toga, malo smo pričali o jučerašnjem gađanju na Stupačinovu i o Gradini. Zaželim mu sreću te krenuh do Zokija.

Zapovjednika nađoh u njegovom pričuvnom uredu. Pozdravih po propisu, sačekah da odpozdravi te uđoh. Odmah, nisam stigao ni riječ reći pohvali zapovjednik jučerašnje gađanje, kaže da su jutros u Brigadi o tome pričali, pa nastavi:

- ''Slušaj, mi čim padne noć idemo na pripremne položaje u području sela Budak, a negdje oko ponoći krećemo prema pruzi na navalne položaje. Za tvoju postrojbu nema posebnih zapovijedi, radiš pod direktnim nadzorom načelnika topništva Brigade i načelnika topništva Zbornoga područja. Četvrto oružje ostavi po dogovoru, a kad bude dozvoljena veza motorolama javim ti ako mi zatreba podrška. Inače danas poslije podne Šoja ti se vraća ne paljbene položaje a Medo preuzima prateći vod 82mm za podršku 3.pb i biti će smješten negdje u području sela Budak. Za sad toliko, to je sve što bi tebe trebalo zanimati, još samo pogledaj sa mnom na zemljovidu to područje.''

Priđem zemljovidu, pogledam pravac nastupanja. Izlaze na prugu u krajnjem desnom dijeli Rastika. Borova šuma i visoka paprat. Neugodno područje. Rekoh Zapovjedniku kako smo u tom području Rastika odmah iza pruge uočili nove pokrete te da su na čistini ispred njih malo dublje u borovoj šumi izgrađene nove protivničke barake.

Poželimo jedan drugome sreću, kao rudari, zamolih za otpust, odpozdravih te iziđoh van.

Pozovem vozača te krenusmo natrag ka Gujini, naravno preko Perušića.

Na Gujini ostadoh kratko da popričam s djelatnicima. Šoja je stigao, te sam stoga sugerirao Čubi da Šoja uzme na sebe treće i četvrto oružje, a on prvo i drugo pošto je drugo osnovno.

Još jednom s Ivicom i Bricom provjerih tablicu početnih elemenata koja je bila izrađena skraćenom pripremom, ali što je tu je, s Čubom prođoh paljbeni položaj. Dobro je, sve je po propisu. Sad možemo samo čekati zapovijed za paljbu.

Napomenu im za buđenje u četiri i trideset ujutro te krenuh sam kraćim ali strmijim putem put vrha Gradine na promatračnicu.

 Danas spavam na promatračnici.

Buđenje,  početak (04.08.'95.)

                Gospodine poručniče. Poručniče zove načelnik topništva, hitno je. Probudite se gospodine poručniče, hitno je, gospodine poručniče ...

               

Koje buđenje. To što spavam na tvrdom drvenom ležaju u zemunici punoj miomirisa ustajalog znoja, smrdljivih čarapa i neoprane vojne robe, nije ništa, spram povika ročnog vojnika. Otvorih oči. Mrak. U kutu gori svijeća.

                -'' Dobro je, budan sam, što je?''

                -'' Zove načelnik topništva.''

                -'' Dobro, pa koliko je sati?''

                -'' Petnaest do pet, gospodine zapovjedniče.''

                -'' O Isusa ti, kad sam rekao da me probudiš?''

-'                    -' U četiri i trideset, vas i zastavnika, gospodine zapovjedniče.''

                -'' Pa zašto nisi?''

                -'' Zadrijemao sam na vezi.''

                -'' Isusa ti, čuo si Komarac, u čizme i trkom.''

                -'' Idem šefe, žurim.''

                Izletimo u svitanje sva trojica i trkom do promatračnice. Srećom blizu je. Uhvatih telefonsku slušalicu, zavrtim ručicu te dobih zapovjedništvo brigade a potom i načelnika topništva.

                -'' Izvolite gospodine načelniče, trebali ste me.''

-'                   -' Da, u 5⁰⁰ (pet-nula-nula) počnite s topničkom pripremom pa zadnjoj zapovijedi.''

                -'' Primio, topnička priprema s početkom u 5⁰⁰.''

                Zavrtim ponovo ručicu, te se spojih s Čubom na paljbenom položaju (PP) u Gujini.

                 -'' Čuba u 5⁰⁰ krećemo po dogovoru, odradi zadanu dvadeset minutnu (20')                                   pripremnu paljbu.''

                -'' Šefe, znači vrijeme je, spremni smo, krećem.''

                -'' Da, kreni.''

                Nakon toga nazvah Pucka.

                    -'' Halo Pucko, u 5⁰⁰ krećemo, odradi zadanu pripremnu paljbu od 20' i naknadnu paljbu po unaprijed dogovorenim ciljevima, poslije se javim, sretno.''

                -'' Primio Giovanni, odradim pripremnu i zadanu paljbu pa se čujemo.''

                -'' Da, kreni.''

                Komarac i ja sredismo na sebi opremu. Uputimo izvidnike u prostoriju za motrenje, svakog na svoji instrument. Vezista uz TLC10 (telefonska laka centrala) upozorim na dnevnik veze, obavezno upisivati vremena zvanja i protoka informaciji. Stražara uputimo u zemunicu, ne baš u zemunicu, u rov do ulaza s napomenom da s početkom akcije uđe u zemunicu.

                Nema razgovora. Za ovo smo se pripremali. Znali smo što svatko od nas mora uraditi. Mirno, u tišini, kao u crkvi ispred oltara. Komarac i ja zauzmemo svoja mjesta u motrilištu. Svako sa svojim mislima.

                Poljubim krunicu. Nosim je na vratu od Muna, od '91. godine. Svih pet godina nalazi se na meni. Kad god mi je bilo teško donijeti neku odluku, prvo krunicu podragam, poljubim, pomaže i u razmišljanju, i u donošenju odluke. Za molitvu najčešće nema vremena. Što se mora desiti, desiti će se. Nikada, ili skoro nikada, ono što je planirano ne ispuni se na planirano/zamišljeni način. Puno malih sitnica ima utjecaja na buduće događaje. Svoje sam dečke dobro pripremio. Nadam se kako će tih malih sitnica stvarno biti malo.

                Vrijeme ni noći, ni dana, idealno je za vojnike pješake, ali nama topnicima može usporiti ciljanje. Ciljne točke na piketima, a i sami piketi, slabo su uočljivi. Inače to je stvar struke, i samo se obukom rješava. Vojnike smo uvježbavali, a sad će mo vidjeti jesmo li ih i dobro uvježbali.

                Vrijeme iščekivanja sporo prolazi. Adrenalin raste. Tišina se može čuti. Svi smo u svojim mislima.

                Počelo je.

 Onako iznenada. U pozadini se čuju detonacije ispaljenja. Čujem Pucko je ispalio, evo i Čuba isto. Mine su u zraku. Počelo je iščekivanje pada. Tih četrdesetak sekundi traju kao prava vječnost.

                Prve su pale. Dobro je. To je to. Sve po planu. Zapovjedih vojnicima neka promatraju prostor u smjeru Ličkog Osika i trafo stanice, te neka svaku anomaliju u prostoru i svaki pokret zapišu. Komarac i ja osmatrasmo pogotke. Dobro je, Puckova i moja linija su povezane. Za sad ide dobro. Sad očekujemo njihov uzvrat.

                Dobri su. Pogledah na sat. Pet sati i dvanaest minuta, prve su počele padati oko promatračnice. A neugodnih li vibraciji u promatračnici, a bogme i u ušima. I taj praskavi zvuk detonacije prilikom pada protivničkog projektila, doslovno zazvoni u glavi. Čudan osjećaj, neponovljiv. Pogledam vojnike. Ostali su bez boje u licu, nema krvi u obrazima. Šute. Tko zna o čemu razmišljaju. Poskrivečki, onako ispod oka, pogledavaju u pravcu Komarca i mene, a nas se dvoje pravimo 'mutavi' kao da te poglede ne primjećujemo. Nama to nije prvi put, ali se nadam kako nam je, ako preživimo, posljednji. Bitno mi je njihovo povjerenje spram zapovjednika. Ako mi ne paničarimo, ne će ni vojnici, imitirati će nas. Potiskivati će svoj strah. Poslije kad se situacija primiri, popričati ću s njima, ublažiti im strahove, održati pozitivni naboj. Ubaciti koju šalu o protivniku vezanu za izgled njihovih lica u trenutku pada protivničkih projektila. Bitno mi je njihovo osmatranje bojišnice. Više očiju više vide. Nakon prvog šoka, kad osjete da su živi, počinju kontrolirati strah. Tako izbjegavaju paniku, a povećava im se želja za što boljim osmatranjem bojišnice. Raste im želja za uzvratom. Ozbiljnije shvaćaju svoju zadaću. Tek sad počinju shvaćati krilaticu :''Motritelji su oči topništva.''.  Sad im raste  želja za što boljom provedbom svoje zadaće.

                Dobro je. Padaju oko nas. Znaju di smo. Ono, otprilike pogađaju prostoriju cilja, ako im je cilj padina Gradine na kojoj se nalazimo. Srećom po nas, većina je topničkih projektila u prebačaju, a ostali padaju par metara desno i nešto više od nas. Što je prednost promatračnice na prednjem nagibu. Da smo na samom vrhu, najvjerojatnije bi nas i koja pogodila. I tada, kroz tišinu u promatračnici i zvukove detonacija oko nas, javi se vezista promuklim glasom (knedla u grlu):

                -'' Gospodine zapovjedniče zove Sokol.''

                -'' Sivi sluša, recite Sokole.''

                      -'' Slušaj Sivi, promatračnica TRD-a nije na vezi, ili je žičana veza u prekidu ili je                             nešto drugo, provjeri što je s njima.''

                - '' Primio Sokole, provjeriti ćemo.''

Razgovori putem bežičnih sredstava veze (motorola) bili su striktno zabranjeni. U stvari, veza je bila nemoguća.

Pozvah Komarca, njegova je bivša postrojba u pitanju.

-'' Slušaj Komarac, TRD-ovci ne dižu slušalicu u promatračnici, nešto se dogodilo, a ja ne vjerujem u prekid žice, to bi već sami  riješili. Oprezno otiđi provjeriti.''

                -'' Na zapovijed šefe.''

                Pravi je bojovnik  taj Komarac. Primio zapovijed i ne postavlja dodatna pitanja. To što vani padaju granate, Komarcu ne predstavlja preveliki problem, ta ne padaju stalno. Postoje intervali kad se može pretrčati ili odpuzati određena razdaljina. To svaki iskusni bojovnik zna, a Komarac je iskusan.

                Kad je Komarac otišao provjeriti što je s promatračnicom TRD-a, mi smo nastavili osmatranje. Između škole u Ličkom Osiku i stambenog niza prvog prema nama s lijeve strane, uočili smo bljesak ispaljenja. Vojnik izvidnik očitao je azimut pravca. Provjerih na zemljovidu imam li što u tom prostoru. Imam označen cilj, dobro je, ubrzati će mo paljbu. S takvog mjesta jedino minobacači mogu pucati. Ako sve krene kako treba, tome je vrlo malo vremena ostalo. Rekoh vezisti neka nazove paljbeni položaj u Gujini. Javio se Ivica.

-'' Ivice, kad Čuba završi s pripremnom paljbom neka prebaci paljbu na cilj C-57 u Ličkom Osiku i to po tri (tri mine po oružju).''

-'' Šefe, cilj 57 u Ličkom Osiku po tri odmah nakon završetka pripremne paljbe, primio.''

                -'' Da Ivice, gotovo.''

                Devet mina. Valjda će biti dosta, nije po propisanoj tablici za uništenje cilja, ali trebam ga samo omesti, onemogućiti i dati mu do znanja kako znam za njega. Prednji rub kuća onemogućava mi osmatranje pogodaka. Smjestio se između dva niza stambenih objekata. Dobro je mjesto odabrao. Tko zna možda se i ukopao.

               

Opet vrijeme iščekivanja i osmatranja. Već par minuta nije palo ništa oko nas. Par minuta, čitava vječnost. Protivnik je prebacio paljbu. Sad traže naše položaje. U ovom trenutku, paljbeni položaji su najranjiviji element na bojišnici. Pripremna paljba ide svojim tijekom, a vojnici su izvan zaklona, rade na oružjima. Jedan točan pogodak može napraviti 'rusvaj' na paljbenom položaju, i izbaciti cijelu topničku postrojbu iz učešća u daljnjim aktivnostima. Nadam se da će sve proći u redu.

-'' Šefe, promatračnica TRD-a je pogođena. Nema nikoga unutra. Na instrumentu za motrenje ima krvi.''

To je Komarac. Uletio je u promatračnicu, ionako bez daha, kratko i jasno je opisao situaciju. Rekoh vezist nek' nazove Sokola.

-'' Sokol ovdije Sivi. Promatračnica TRD-a je pogođena. Ima krvi na mjernom instrumentu, ali nitko se ne nalazi unutra. Trebalo bi poslati sanitetsko vozilo do Razvale. Gotovo.''

-'' Sivi ovdije Soko. Šaljemo sanitetsko vozilo, vi provijerite što je s ljudstvom iz TRD_a. Gotovo.''

                -'' Soko ovdije Sivi. Primio.''

                Obratih se Komarcu i vojniku vezisti:

-'' Vezista, pripremi kalem žice i vodilicu. Komarac uzmi kalem, i kad dođeš do promatračnice TRD-a prvo prespoji njihovu centralu na našu, provjeri vezu, a potom provjeri pričuvne zaklone. Mislim da su se TRD-ovci povukli u sigurnije zaklone. Znači kad spojiš žice i uspostavimo vezu s njihovim paljbenim položajima, pogledaj di su TRD-ovci i u kakvom su stanju. Reci im da se sanitetsko vozilo nalazi u Razvali, a ostale uputi do nas.''

-'' Primio šefe. Potrajat će, a i nije bilo puno krvi. Nadam se dobrom ishodu.''

-'' Kreni Komarac. Pripremna paljba će brzo završiti, trebati će prebaciti paljbu, a bez promatračnice su kao bez očiju. Kreni.''

                Opet iščekivanje. Neznam što je gore, ovo iščekivanje budućih događaja ili briga za prijatelje iz TRD-a. Akcija ide dalje. Pripremna paljba je završila. Vidim, Pucko je prebacio paljbu po dubini  u potez između mjesta Urije i pruge, slijedi unaprijed pripremljeni dogovor. Čubine mine pogađaju prostor pokraj škole između dva stambena objekta. Za sad nema novih zapovijedi. Rekoh vezisti nek nazove Gujinu.

-'' Ivice, kad Čuba završi s ovim što radi, zadaj mu cilj C-17 samo s osnovnim oružjem. Napraviti ćemo korekturu. Ti svoj posao znaš, na kraju ucrtaj korekturni pokazivač kutomjera, koristiti će mo ga za daljnju paljbu.

-'' Šefe, cilj C17 s osnovnim jedan pali, i idemo na korekturu. Primio.''

-'' Da Ivice, kreni.''

-'' Na zapovijed, šefe.''

                Taj cilj C-17 nalazi se na samom ulazu u Lički Osik. Nije posebno maskiran. Izrađen je od vreća s pijeskom, i služi netrzajnom oružju NTT (netrzajni top) kao zaklon. Pokriva asfaltnu cestu koja vodi u Lički Osik, sa zadaćom sprečavanja ulaska naših tenkova u mjesto.

                Pucko je prebacio paljbu, prema mjestu Nikšić, desno od njega u Rastik prema pruzi. Radi po dogovoru. Još uvijek nema novih zapovijedi. Rekoh izvidnicima što da osmatraju i gdje da usmjere instrumente.

                Pala je. Sad sam u nedoumici, ponoviti ili dati korekturu. Pogodak je u zadanoj prostoriji od 60 x 60 metara, ali nije točno u cilju. Malo je više desno i dalje. Idem s korekturom. Rekoh vezisti neka nazove Ivicu.

-'' Ivice, bliže 25 metara i lijevo 25 metara. Osnovno jedan pali.''

                -'' Šefe, bliže 25, i lijevo 25, osnovno jedan pali.''

                -'' Da, kreni.''

                Rekoh izvidnicima nek osmatraju isti cilj. Stavih svoj dvogled na oči i osmotrih zaklon za NTT i NTT iza zaklona. Nema vojnika uokolo, ili ih ne uočavam. Ma nema veze, bitna je korektura za daljnji tijek akcije. Bar ću sigurno znati (biti ću siguran) da će svaka mina koju budu pješaci tražili, i pasti tamo di i očekuju. To, pala je točno di treba. Nazvah Ivicu.

-'' Ivice, to je to, ucrtaj. Čubi kaži neka usredotoči snop i krene s prvim oružjem i nakon dvadeset sekundi s trećim oružjem, po jedan, pali.''

-'' Šefe, snop usredotočen, prvo prvo, a nakon dvadeset sekundi treće po jedan pali, i ja ću ucrtati korekturni pokazivač.''

                -'' Da Ivice, kreni.''

                Iznova rekoh izvidnicima neka osmatraju isti cilj.

 A rusvaja. Ko'i nered. Leti NTT ko ptica, a lete i vreće s pijeskom. Dobro je, prva u sridu, a sad druga. Ako i drugu složi kao prvu -'Čuba majstore'- platiti ću mu pivu. Lete crijepovi, a i okviri prozora glume ptice. Dobro je, druga je pogodila sam rub krova i uletila kroz krov u kuću. Ako je posada NTT-a mislila da je sigurna u kući, sad sigurno više nije sigurna u ništa, ako su preživjeli. Dobro, to je ono što sam tražio. Sad možemo dalje. Nazvah Ivicu.

-'' Ivice, oružja u osnovni pravac. Svi vojnici u zaklon. Kaži Čubi da je snop dobro složio i neka ga drži, a ti vodi zapisnik o paljbi.''

-'' Šefe, oružja u osnovni pravac, vojnici u zaklon, pohvale Čubi i vođenje zapisnika o paljbi. Primio.''

                -'' Da Ivice, javiti ću ti naredne ciljeve.''

                -'' Na zapovijed Šefe.''

                Nisam ni spustio slušalicu, kad je u promatračnicu uletio Komarac.

                -'' Šefe našao sam ih i spojio sam vezu.''

                -'' Polako Komarac, dio po dio.''

-'' Dobro Šefe. Ranjen je jedan vojnik izvidnik u predjelu glave. Ozljede je dobio od topničkoga instrumenta, nije životno ugrožen, iako ne čuje na lijevo uho. Uputio sam ga s još jednim vojnikom u pravcu sanitetskog vozila prema Razvali. Kad skupe instrumente, ostali TRD-ovci doći će do nas. Pogodilo ih je pancirno zrno ispaljeno iz NTT-a. Jedno je uletjelo kroz otvor za osmatranje i napravilo rusvaj u promatračnici. Drugo zrno iz NTT-a pogodilo je otvor promatračnice i nije ušlo u prostor promatračnice.''

-'' Dobro Komarac, kad dođu djelatnici divizijuna zapovjednike uvedi u promatračnicu a ostale smjesti otraga u zemunicu. To je privremeno. Ja ću se sad javiti načelniku.''

-'' Soko ovdje Sivi, spojili smo centralo TRD-a na našu, i sad imamo vezu s njihovim paljbenim položajima. Imaju jednog ranjenog vojnika izvidnika, kojeg smo uputili uz pratnju prema sanitetskom vozilu u Razvali. Za par minuta doći će zapovjednici iz TRD-a pa će podnijeti izviješće.''

-'' Sivi ovdje Soko. Dobro, vi prebacite paljbu po centru Nikšića, a bitnica 3.pb po Rujinama.''

-'' Sokole ovdje Sivi, mi po centru Nikšića, a bitnica 3.pb po Rujinama. Primio.

-'' Da Sivi. Kreni.''

                Opet nazvah. Prvo Ivicu u Gujinu, pa Pucka u Razvali. Proslijedih im zapovijed. Pošto smo za veliku većinu ciljeva unaprijed odrediti strukturu paljbe, barem za ove bliže u prvoj fazi nastupanja, nisam morao ni Čubi (Ivici) a ni Pucku objašnjavati vrstu cilja ni strukturu paljbe. Kad zadano izvrše obavijestiti će me, a ako ja s promatračnice nešto novo uočim, lako prekinem sadašnju paljbu i prebacim na novi cilj. Ta to mi i je posao. Uoči, označi, onesposobi, uništi.

Dan

Jedanaest je sati. Zatišje. Tišina boli.

          U trenu je prošlo jutro. Na motrilištu je mirno. Osmatramo bojište. Svi sa svojim mislima.

           Motritelji 118.dp tuguju. Poginuo im je zapovjednik brigade, brigadir Ivan Čanić. Poginuo je ujutro, navodno u zasjedi, prilikom obilaska prve crte u širem području Bukovice, podno Vujatovog brda.

TRD-ovci uređuju (stavljaju ponovno u funkciju) svoju promatračnicu. Razmišljaju o povratku u motrilište tijekom dana. Što je srce!?

Dopunu streljiva na PP-u preuzeo je Šojka (120 LTF i  20 MK) i to na poljskom putu iznad PP-a u pravcu Puckinih položaja na Razvali.

Ročnicima je nestalo bljedilo s lica. Izvršavaju svoje zadaće. Vremenom su prihvatili rutinu. Motri, mjeri, javljaj, zapisuj. Dobri su.

-Poručniče, načelnik topništva brigade, zove. Javlja mi vezista s TLC-10.

- Izvolite načelniče.

- Giovanni, jutros je poginuo Zoran i vojnik Dujmović, a tvoji su imali oko dvanaest ranjenih. Dio je povučen s linije zajedno s ranjenima i mrtvima, a dio je ostao s Tihom. Tiho je preuzeo zapovijedanje, i dolazi mu popuna.

Koja vijest. Zato je ćutila Zoranova Motorola.

- Načelniče, kako i kada su poginuli?

- Jutros prije akcije, nakon što su prošli minsko polje i prugu. Odmah po dolasku na navalnu liniju.

- Što je s ostalim linijama?

- Ušli smo u protivničku prvu crtu  s.Urije. Ušli smo i u Rastik do s.Nikšić a s.Rujnica nam je na puškometu kao i Novoselije.

Sad vršimo pregrupiranje i nadopunu prve linije, zbrinjavamo ranjene i poginule te raščišćujemo dijelove minskih polja.

Zubar se još drži kao i Široka Kula i Ljubovo.

Za oko sat vremena dobiti ćeš snimke ili koordinate protivničkih položaja snimljenih bespilotnom letjelicom. Nazvati će te načelnik topništva ZP-a (Babo). Za sad nemaš novih zadaća, ako što uočiš kod protivnika samostalno otvori paljbu.

-Primio.

Drugi zapovjednik danas.

Trebam proslijediti informaciju. Kako? Kako reći da im više nema omiljenog zapovjednika?

Uz sve pošasti unazad četiri godine sad ovo. ''Ovo''- riječi, misli, kako javiti, kako? Slike. Kako opisati slike? Od prihvaćanja informacije do zašto, vrijeme kao da je stalo a film se i dalje vrti. Jedinica vremena, što je to?

Od Studenaca kada sam ga prvi put vidio kako nazoči nastavi koju sam predavao ročnim vojnicima (mislim da je tema bila 'Kutne mjere u topništvu'), do vremena kad me primio u svoju bojnu za zapovjednika minobacačke bitnice izvrsno smo surađivali. Izvrsno, malo je za reći.

A vojnika Dujmovića, mulca koji se družio s nama u Munama '91., kojeg je sve oko oružja i oruđa zanimalo, a sad, iako je odslužio vojni rok ostao je uz ekipu i Zorana i poginuo. Sudbina, što je to?

Postoje li riječi kojima se dati osjećaji mogu opisati? Ima li koga? Hallo?

Nisam pitao načelnika koliko je poginulih i ranjenih u pješaštvu.

Zovnem Komarca, te njemu i ročnicima, a i ostalima na motrilištu prenesem dobivenu informaciju. Sad ni nama, kao ni dečkima iz 118,dp nije do priče. Svako 'vrti' svoje misli.

Nazvah Čubu na PP, te i njemu prenesem informaciju, bez dodatnog obrazloženja i razgovora. A što mu mogu reći?

Napomenem Čubi, onako usputno, tek da nešto rečem, da ako je dobivene mine presložio po oznakama i posadama neka ročne vojnike drži u zaklonima.

          Vratih se opet motrenju i svojim mislima.

''Pomozite, ako Boga znate!''

Poslije burnog i nadasve dinamičnog dana, opuštajuća je ova tišina i tama u promatračnici. Navodi na  nove misli.

Mi prvog dana nismo u cijelosti probili protivničku prvu liniju. No, prošao je dan. Što li će osim novog dana sutra biti?

Vojnici su svoj posao na paljbenom položaju vrlo dobro odradili. S obzirom da su tek  dva tjedna kod nas u postrojbi i da su prošli  samo jedno bojevo školsko gađanje na Stupačinovu, dan su odradili kao pravi profesionalci. Nisam ni pomislio kako neće uz Čubu, Komarca, Ivicu i Šojku. Sve stari bojovnici. Ali, uvijek taj ali, što donosi novi dan.

A tada, kao grom iz vedra neba.

''Pomozite, ako Boga znate!'', začulo se  iz motorole.

 Tišina.

Opet se netko zaigrao. Jedanaest je sati. Sat prije ponoći. Tama u promatračnici.

U kutu pokraj poljske telefonske   centrale   gori svijeća osvjetljavajući u Mraku promatračnicu i   brojeve na telefonskoj centrali. Ta   svijeća,   više je tu zbog osjećaja nego zbog koristi. Ono, kao nismo u mrkom mraku, a i inače svi imamo baterijske svjetiljke.

Koji  poziv! ''Pomozite, ako Boga znate!''. Panika. Možda je pravi, ali u jedanaest uvečer, što pomoć, što Bog?

Tišina.

A onda opet; ''Pomozite, ako Boga znate!'', panika u glasu. Stvaran je, a i čuje se pucnjava iz smjera Urija.

Što je, tu je.

Probudih izvidnike i Komarca. Potiho viknuh. Da nismo u ratu, bilo bi smiješno. Udarci, po tihe psovke, onako sebi u bradu, i upiti :''Što je šefe?''.

Što im reći, za sad je to samo intuicija.

''Zauzmite svoja mjesta''- zapovjedih izvidnicima i vezisti, a Komarcu objasnim slutnju:

-''Čuj Komarac, dva puta čuh isti poziv'': ''Pomozite, ako Boga znate!'', a i čuju se pucnjevi iz smjera Urije i Vukšića, izgleda da je netko od naših iz treće bojne zaglibio. Slušaj, pošto vojnici ne smiju izaći van a netko treba bočno motriti u pravcu Zubara. Osmotri ti desni bok, a ja odoh nazvati Čubu  i Pucka na paljbene položaje, nikad se ne zna.''

A onda tišinu prekine zvuk iz motorole:

-''Soko zove Sivog-a, Soko zove Sivog-a-prijem.''

            Znao sam da je nešto gadno, u jedanaest navečer,  i sad slijedi pametan zahtjev za paljbom, moš' mislit, u jedanaest navečer.

- ''Sivi sluša, prijem.''

- ''Sivi ovdje Soko 567 postupi po A 45 na C-6, C-7, C-8 i C-26- prijem.''

     - ''Soko ovdje Sivi 224 ponavljam, postupiti po A 45 na C-6, C-7, C-8 i C-26,  prijem.''

- ''Soko Sivome, požurite, prijem.''

- ''Sivi Sokole, primio.''

A sad kreće Betlehemsko svjetlo. Vidjet će nas do Ljubova. Što Ljubovo, do Bunića. Ta tko je vidio pucati iz minobacača 120 mm u jedanaest uvečer, po mraku.

A, što je tu je.

Prvo nazvah Čubu telefonom na paljbeni položaj te mu prenesem što treba napraviti, i odmah dobih odgovor:

- ''Nisu normalni...''- što da mu odgovorim kad to i sam znam.

- ''Osvijetliti ćemo Gujinu kao da je dan, šefe nije zafrkancija?''.

            - ''Nije Čuba, budi Ivicu i svakom oružju daj po jedan cilj. Ciljevi su ti ponavljam; C-6, C-7 i C-26. Požuri, i izvijesti me o spremnosti''.

Da mi je vidjeti ne naspavanog Ivicu pokraj planšete, onako krakat, nespretan uz svijetlo svijeće, i računatelja planšetistu Bricu, dečka iz Popovače kako mu pomaže.

Nazvah Pucka:

- ''Pucko izgleda da su tvoji u nevolji, traže pomoć.''

- ''Daj Giovanni noć je, tko je vidio pucati po noći?''.

            - ''Zapovijed od Sokola, a i moji će prvi krenuti s paljbom, ti kreni po cilju C-8 i C-26, samo mi javi prije nego tvoji ispucaju mine, kako bi izvidnici mogli osmotriti''

- ''Dobro, javim ti.''

Mogu zamisliti staru ekipu iz '91. godine, kako njurgaju sebi u bradu, ali poznavajući ih znam da će dečki posao odraditi bez pogovora, dobro i precizno. Ta nije im prvi put.

A onda opet telefon.

- ''Reci Čuba.''

- ''Spremni smo.''

        - ''Plotun po tri pali''

- ''Plotun po tri, primio''

- ''Izvidnici promatrajte.''

Viknuh Komarcu:

- ''Komarac idu Čubine mine, promotri.''

Pa nanovo telefon.

- ''Reci Pucko.''

- ''Spremni smo.''

        - ''Plotun po tri pali''

- ''Plotun po tri, primio''

Koji prikaz svjetlosti, buke i zvučnih efekata. Nismo normalni. Nadam se da će se i protivnik iznenaditi. Opet ''pijane ustaše'' nešto izmišljaju.

Stadoh uz otvor promatračnice. Brojim vrijeme leta mine, onako u sebi: 37, 36, 35.......3, a onda, divnog li prizora. Osvjetljeno je cijelo selo Urije i polje ispred njega. Kao u pol bijela dana. Vidim i Puckove pogađaju. Dobro to je to, prve su mine otišle.

Motorola se javlja.

- ''Sivi ovdje Soko 567, skrati za 50 metara na C-6, ostale ponovite.''

- ''Soko ovdje Sivi 224 skratiti za 50 metara na C-6, ostale ponovit, primio''

Prebacih se na telefonsku centralu, i stisnuh pozivno dugme .

- ''Čuba.''

- ''Da.''

- ''Skrati za 50 na C-6, ostale ponovi.''

- ''Skratiti za 50 na C-6, ostale ponoviti, primio.''

Nisam  ni završio s Puckom, kad telefon ponovo zazvoni.

- ''Šefe, Ivica kaže da će mine padati preblizu našima.''

- ''Čuba, kad budeš spreman ispucaj po tri mine, ne filozofiraj.''

- ''Aaaah, na zapovijed.''

Uvijek kad im nešto nije jasno, ili kad nisu sigurni u sebe ili u mene, postaju zabrinuti.

Nadam se kako prašinari leže, ma što leže, nadam se da su ukopani, a i što bi im mogao reći, stavite vatu u uši sad će naše mine pasti, mogu misliti što bi me poslušali.

Čudno. Ne uzvraćaju. Što ti je oficirska škola JNA, ne žele otkriti položaje. Mogli su bar bebicama i osamdeset-dvojkama uzvratiti, pa u dometu smo im. Nismo ni petstotinjak metara od njih. Tu nešto nije u redu.

Motorola se ponono javlja.

- ''Sivi ovdje Soko 567 prebacite na C-21 i C-23 po pet, prijem.''

- ''Soko ovdje Sivi 224 prebacujem na C-21 i C-23 po pet, prijem.''

- ''Soko Sivome, da, gotovo.''

- ''Sivi Sokolu, primio, ide.''

Idemo. Nazvah Čubu pa Pucka na paljbene položaje i podijelim im ciljeve, Čubi C-21 a Pucku C-23. Srećom pa su ciljevi unaprijed određeni po strukturi. Time smo dobili na vremenu između prijema zapovijedi i izvršenja zapovjedi, dobra navika.

            Kad minobacači ispucaju mine svijetli Gujina, svijetli  Razvala a svijetli i u Vukušiću i Urijama kad mine padnu. Noć je vedra. Zvuk ispaljenja iz minobacača i detonacija mine pri padu odzvanjaju sablasno kroz noć. Tišina poslije detonacije ježi. Zabljesne, detonira i onda mrak. Nema pucnjeva, sve miruje. Strava. Ovo je poseban doživljaj.

Opet motorola.

                 - ''Sivi ovdje Soko 567, prekini, zauzmi početne elemente. Prijem''

                - ''Soko ovdje Sivi 224, vratiti na početne elemente. Prijem''

                - ''Soko Sivome, da, gotovo.''

                - ''Sivi Sokolu, primio, gotovo.''

I opet, telefonom nazovem Čubu i Pucka, prenesem im usmenu zapovijed i zaželim ugodnu i mirnu noć.

Za Puckine bojovnike znam što će napraviti. Leći će u zemunice, kamione ili pod vedrim nebom u vreće za spavanje i nastaviti spavati, kao da se ništa nije dogodilo.

 Ali Čubini ročni vojnici, njima je to događaj koji će pamtiti, a i o kojem će potiho u svojim zemunicama do dugo u noć razgovarati.