Do primjene baruta
Rimljani su upotrebljavali sprave za
bacanje još u doba punskih ratova (III i
II stoljeće prije Krista), a Asirci su ove sprave koristili još i ranije. Sve
ove stare sprave koristile su se vrlo dugo čak i poslije pojave topova.
Balista-
bacala je kamenje, snopove strijela i okovane grede, domet je bio oko 600
koraka.
Katapulta- ubacnom putanjom preko zidova gradova bacala je: kamenje, grede, posude sa zapaljivom smjesom. Katapulte su preteče današnjih haubica. Domet katapulte kretao se oko 1200 koraka. Sprave su bile velike (građa se prevozila s 26 vučnih kola). Za bacanje jednog zrna bilo je potrebno oko petnaest minuta, a nerijetko i više. Ove se sprave zovu i neuro-baliste, jer su kao izvor snage koristile zategnute žile ('neuro'-žila)
Arkbaliste- imale su
ulogu poljskog topništva. To su bili teški lukovi na kotačima.
Ovan-
je najstarija sprava za rušenje. To je greda koja je zamahom udarala u zid i
rušila ga.
Frondibola- teška
praćka, bacala je veće kamenje na zidove gradova. Domet je bio oko 300 koraka.
Ovan i
frondibola čiji se rad zasniva na sili teži nazivali su se i baro-baliste (“baros”-težina).
Brikola- bacala je
zrno od 0,5 kg na 1000 metara.
Dalekometna
strijela- bacala je strijele do 800 metara. Njena
snaga je bila u tetivi koja se zatezala natezačem (čekrk).
U samom
početku, formiraju se u postrojbe s kojima su zapovijedale osobe
koje su i znale spravama rukovati. Na taj način dolazi do stvaranja topničkih
postrojbi pod zapovijedanjem stručnjaka- zanatlija, izvorište današnjih
topnika.
Iako je svijet kulturno i tehnički napredovao, naoružanje se dugi niz godina
nije razvijalo. Oružje se ponovo počinje razvijati u VII stoljeću.
Prvo
paljbeno oružje, samo ne u današnjem smislu, javlja se u VII stoljeću-
takozvana “grčka vatra”. Ona je prethodnik današnjih zapaljivih
materijala. To je bila smjesa sumpora, smole i nafte, gorjela je odlično, čak i
ispod vode, gasila se veoma teško. Njen sastav čuvao se dugo u tajnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar