02./03./04.10.'18. godine Hahlić

Onaj osjećaj, kad se probudiš u pet ujutro u domu na Haliću i pritisneš šalter i upališ stropno svjetlo (dom Hahlić napokon ima struju iz obnovljivih izvora –solarni paneli i vjetroelektrana), te kreneš po mraku voditi Art fotografe (Marc Rader, Sandro Đukić) na Dnić snimati izlazak sunca.

Zora s Dnića.

 Izlazak sunca (iznad Tuhobića).

 Marc Rader snima Suhi Vrh.

Marc Rader

panorama s Dnića  

Marc Rader, Sandro Đukić

Domarica

i njezina tijestenina,

tjestenina s koprivom, 

vjetroelektrana

solarni paneli 

Marc Rader, Sandro Đukić u domu

Drugo jutro Suhi vrh (a bura puše, sto na sat...).

 Marc Rader, Sandro Đukić, na usponu za Suhi vrh.

na Suhom vrhu

Marc Rader, Sandro Đukić na silasku sa Suhog vrha 

 

Pokraj hahlića, u traženju Vilin konjica 

Dom Hahlić

ispod Dnića

još jednom zora 

jesen 

Snimanje je Grobničkih alpi, rađeno za potrebe EPK-Rijeka 2020.godine.

Krenulo me.
Početkom godine sam prošao planinarsku temeljnu školu u sklopu PD 'Obruč'a-Jelenje, a krajem godine organizirao pohod slijepih s PD'Obručom' i Udrugom slijepih PGŽ-a na Hahlić.
Ujutro 18.11.'18. našli smo se ispred prostorija udruge u Podkilavcu, te klubskim terenskim vozilom krenuli do raskrsnice putova za put 'podplaninu' i put 'put kolci'.
Oko osam sati i trideset minuta krenuli smo putem 'podplaninom' prema planinarskom domu Hahlić. Prvi šumski dio puta koji započinje starim kolskim kamenim putem je prošao u prilagodbi vodiča i vođenih osoba te načinu vođenja.
Drugi dio puta kroz mekše šumovito zemljište problem su stvarali kolotrazi i vododerine (usjeci koje voda stvara) jer pratitelj ne može pračenu osobu voditi ni rukom, ni pomoču štapa. Rješenje je pronađeno u vođenju za ruksak pomoću planinarskog konopa gdje se pračena osoba nalazi odmah iza pratitelja te na taj način hodaju kao po crti. kako pratitelj hoda, tako i pračena osoba prati.
Treči dio puta koji počinje na čistini na putu odmah ispod Planine poslužio nam je za prvo slikanje.

Tu nas je dočekao jak vjetar,  kako smo se penjali  putom 'podplaninom' sve se više pojačavao, a da bi  s približavanjem prijevoju na Planini na trenutke dostizao i orkanske udare.

No, za dva sata i petnaest minuta, oko deset sat i četerdesetipet minuta, doček u toplom domu Halić, presvlačenje i topli čaj opravdao je svu težinu uspona. Vedra lica  kao i dobar ručak koji je pripremila domarica Radojka, ne mogu se riječima opisati.
Kao ni domar Zvone i njegovo 'zar si ti slijep?'.

U domu su polaznici planinarske škole PDSa 'Velebit', iz prve ruke mogl vidjeti slijepce u planini.

Sve što je dobro, kratko traje, a vrjeme brzo prođe. U trinaest sati krenuli smo nizbrdo, istim putem.

Na prijevoju nas je opet dočekao jak vjetar.

Malo po malo i evo nas u zavjetrini.

I nakon dva sata i petnaest minuta evo nas do vozila.

I što reći, sad kad smo sve odradili srce je veliko k'o kuća. Naučene lekcije trebam sumirati, zapisati i par puta porazgovarati s Emilom i Sanjom.
Učesnici pohoda: Emil Mandarić (predsjednik udruge slijepih PGŽ-a), Sanja Dadasović (slijepa osoba), i kao pratitelji članovi PD 'Obruč' Jelenje: Lidija, Marina, Edi, Damir i Ivan.