Peti korak

Planirani projekt: ''OSI na Platku'' osim sa slijepim planinarima zaokružili smo i sa cerebralnom paralizom.

Rachela ima cerebralnu paralizu i u godinu dana prošli smo s njom svih pet koraka obuke za OSI planinare na vježbalištu Platak. Pripreme za osvajanje Snježnika 1505 m/nm odvijali su se u pet koraka s time da smo četvrti korak doradili na V. Kamenjaku 837 m/nm.

Prvo smo je na vježbalištu Platak naučili pravilnom i za nju prilagođenom putu po planinarskim stazama, ujedno smo mjerili vremenski okvir. Nakon provedbe planiranih četiri koraka na vježbalištu Platak uključili smo i V. Kamenjak 837 m/nm (hodnja na niskoj temperaturi i po jakoj buri) kao i veliki krug oko Radeševa 1363 m/nm. U osvajanje Snježnika 1505 m/nm krenuli smo povodom dana cerebralne paralize (06. listopada 2021. godine).

Snježnik 1505 m/nm koji je za sve planinare dostupan u vremenskom okviru od sat i trideset minuta mi smo odradili u vremenskom okviru u trajanju od oko tri sata.

Početni dio do odvojaka za Greben i čez Grlo prošao je u okvirnom vremenu od jednoga sata. Za hod čez Grlo do doma Snježnik uz fortifikacije po putu trebalo nam je okvirno oko dva sata. Emila (slijepu osobu) smo popeli na Snježnik 1505 m/nm lakšom stazom koja počinje odmah iza doma (fali stari lanac), ostavili ga da uživa na vrhu i posvetili se Racheli.

Tek kada je Rachela stavila na sebe penjački pojas krenuli smo s njom penjati uspon krajnje lijevom stazom (prva staza od Guslice). Uz potporu i bez previše riječi popela se Rachela na Snježnik 1505 m/nm. Prva osoba s cerebralnom paralizom koja se popela na 1505 m/nm svojom voljom. Najljepši poklon koji je mogla poželjeti za svoje mlađahne prijatelje koji se drže ''majčinih skuta''. Rachaela u djetinjstvu nije mogla hodati.

Silazak je bio pravi alpinistički. Damir je sve pripremio, no uz Rachelinu koncentraciju dostatan je bio samo navoz, iako je Rachela rekla: ''da je nije nikada tako bilo strah'', grota (kamen) s jedne strane, provalija s druge strane a noge ne slušaju. (Lako Emilu on ne vidi provaliju.)

Sve je prošlo u redu a i naučili smo nove lekcije koje će mo dodati u peti korak. Osim naših slijepih planinara, Rachela je otvorila nove granice za rad s OSI-ma. Drago nam je što je imamo.

Bez osobne volje OSI-a nama pratiteljima koji želimo raditi s potrebitima ne bi bilo lako.

Vremenske okvire smo odredili i sada planinarski vodič može odrediti tempo za OSI u grupi.

OSI ne znači usporavanje grupe jer OSI ne planira svoje hodnje, planinarski vodiči planiraju hodnje za OSI u sklopu veće planinarske grupe. Svaka je osoba individualac pa tako i OSI, no ako znamo vremenski okvir sa OSI-ma možemo obogatiti planinarsku turu i potaknutu inkluziju i među planinarima koji za inkluziju nisu spremni, što nam se sada na žalost događa.

Rachela nam je dokazala i pokazala da je peti korak dostupan svima koji imaju vjere u sebe i u nas koji ih vodimo.

Nakon cjelodnevne hodnje i svih nedoumica tokom hodnje, a vodili smo u isto vrijeme Emila (slijepu osobu) i Rachelu (cerebralna paraliza) srce nam je ispunjeno kao da smo popeli najtežu vertikalu. Emil koji ne vidi bio je moralna podrška Racheli pogotovo u spustu primjerom uporabe sva četiri ekstremiteta.

Ponekad, kada nam se čini da nešto ne možemo ostvariti, sjetimo se Rachel.

Nakon odrađenih ,,Pet koraka'' na Platku, Rachela je prohodala Guslicu, Snježnik (1505 m/nm) i za finale se popela na Risnjak (1528 m/nm). Naoko ništa nemoguće i sasvim obična hodnja no Rachela ima cerebralnu paralizu (CP) i njoj nije to sasvim obična hodnja. Do svoje osme godine koristila je 'kolica' pa potom 'štake', no što je volja? Završila je pravni fakultet i radi u struci.

Ono što mi ljubitelji/prijatelji planina smatramo pod normalnim ili malo zahtjevnijim usponom za nju je takva hodnja bila prije odrađenih ,Pet koraka' nepremostiva prepreka.

Volja? 01.ruja 2024. Godine volja joj je rekla idem, put smo mi odabrali. Svi koji su se popeli na Risnjak (mi iz pravca Vilja) znaju koliko je taj put zahtijevan, nema lakšeg ili težeg puta (osim penjačkoga smjera). Do vrha od doma vodi samo jedan put i to uz pomoć postavljenih sajli.

Do Schlosserov doma relativno je lako, samo zadnjih pedesetak metara potrebno je Racheli dati ruku. (dom ne radi.) No nastavak uspona prvo kroz klek a potom po stijenama uz pripomoć sajli je izuzetno zahtijevan uspon za osobu koja boluje od CP-a.

Srećom pa nije znala što je čeka. Volja? Damir (planinarski vodič HPS-a) je Rachelu opremio ferata setom (kao da se spremamo na feratu) Stalno ju je ima na navezu. Volja. Rachel se popela do ,volana'. Slike prikazuju sam dio uspona, ono što se ne vidi su noge. Ponegdje su stepenice veće i od pola metra što je Racheli skoro pa nemoguće za proći (nemoguća misija). No, što je pola metra kada je volja tu?

Vidici s vrha Risnjaka su izuzetno dojmljivi. Zbog njih se sav trud isplatio. Silazak je bio zahtjevan no puno je lakše prošao nego li uspon.

Za kraj, Racheli svaka čast na još jednom vrhu no Damiru koji ju je cijelo vrijeme imao na navezu, Lidiji koja je bila tu i pružila ruku te Ivanu koji je uz pruženu ruku i to dokumentirao zahvala na volji i želji da nekom ostvare snove.

Pratnja Feruča i Sergio (VA 3 i VA 2)

 

Oltari – Poklon, VA 3 i VA 2

Uvod

     Preuzevši obvezu pratnje Feruča i Sergio na njihovom putu VA (Via Adriatica) dionicama 3 i 2, krenuo sam izraditi hodogram staze. Damir i ja smo planirana pratnja a za VA 3 još nam se pridružio i Zvone iz PD 'Strilež'-a iz Crikvenice. Logistiku su cijelim putem osiguravale Silvana i Lidija ( i Neda na Francikovcu).

 Već u startu uletio sam u problem, naime, planinarski smještaj na Oltari-ma ne radi (zatvorena je i zimska soba). Nazvao sam Marka i na njegovu sugestiju nazvah Marinu (Holiday House Oltari, Volarice 9c, Oltari 098 82 87 30), to je bio pun pogodak, dogovorio sam s njom noćenje u apartmanu za pet osoba.

Naredno noćenje bilo je u šatorima (Francikovac) jer ni planinarski dom u Krivome putu ne radi a smještaj za petoro ljudi u privatnim kućama nije mi bila opcija. Nakon Francikovca Tanja nas je smjestila u njihovu planinarsku kuću na Kurilu.

Planirao sam noćenje u željezničkoj postaji Plase (sve dogovorio) no 'korona' je odlučila drugačije. Ž.p. Plase zaključava se u osam navečer. (Srećom je Branka provjerila) Marina i Branka uz vozačicu Tanju kao dobri duhovi nalaze nam smještaj u 'Vatrogasnom domu Zlobin', (hvala Darko Tadeju i Robi-ju).

Naredna dva noćenja odradili smo na Platku, mali dom. Brko je legenda.

Pa opet, naredna dva noćenja proveli smo u ugodnom druženju sa Sanjinom i njegovom obitelji.

Oltari – Francikovac

Oltari – Francikovac

Marina kao prava domaćica dočekala je Karmen, Kristinu i Zdravka naravno i Feruča i Sergio sa stolom dobrodošlice i ugrijanom blagovaonom. Nakon neizostavnih zagrljaja i pričama bez kraja slijedio je ručak koji nam je pripremila Silvana (gulaš s tjesteninom). Damir je odvezao ekipu do B. Oštarija a Silvana i Lidija stavili su robu od Feruča prati u perilicu, Sergio je svoju oprao sam. Poslije podne proveli smo prepričavajući stare i slušajući nove priče.

Ujutro, buđenje u šest sati, pospremanje i čišćenje te pokret u sedam sati. Vrijeme nije bilo na našoj strani. Do Vratnika smo hodali u oblaku (povremeno se otvarao pogled na Velebit i otoke) uz sve jaču senjsku buru. Nešto prije Vratnika dočekala nas je interventna grupa specijalne policije, no u samoj pripremi već smo obavijestili policiju da će mo se kretati migrantskom rutom, oni su po dojavi morali intervenirati. Popričali smo i krenuli svaki svojim putem.

Ispred Holiday House, Oltari

Na Vratniku smo izašli s 'traga' i spustili se prema Francikovcu obasjani suncem, no Bura se pojačala. Kod samog ulaznog natpisa za mjesto Francikovac i smjerokaza za Krivi put u gustoj borovoj šumi i s još gušćim klekom podignuli smo bivak. Klek nas je štitio od jakih udara bure tako da se nikome šator nije ni pomaknuo, no bilo je hladno a i zemlja je bila  vlažna.

Feručo završno zateže svoj šator

Francikovac – Pleteno - Vagabundina koliba

Francikovac - Pleteno

Pleteno - Vagabundina koliba

Ujutro nakon pospremanja bivaka dobri duh staze VA Neda Turina na Francikovac nam je donijela vode i sviježi kruh.

U sedam sati krenuli smo asfaltom prema Vinodolskom zaleđu. Bura se nije stišala no vrijeme je bilo sunčano. Hodali smo rubom oblaka. Nakon nekih osam kilometara skrenuli smo s asfalta na bijeli put i nastavili prema Pleteno-m. Prošli smo pokraj vidikovca Slipica (jedan od najljepših vidikovaca Vinodola). Sa Pletena je Tanja (PD Strilež – Crikvenica) organizirala prijevoz do Planinarske kuće Kuril. Udomili nas, nahranili ( batuda, čavapčići i kolači) i ujutro prebacili do Pletena. Sa Pletena smo krenuli neoznačenom stazom na M. Rujnik (na M. Rujniku spojili smo se s tragom VA). Sa M. Rujnika krenuli smo put V. Rujnika i nastavili do Vagabunde. Tu smo završili prvi dio naše 'Bajke', Feručo i Sergio otišli su pretakati vino a u ponedjeljak su krenuli sa Sašom na Velebit odraditi dio koji su preskočili zbog poznatih razloga (Jelova ruja – B. Oštarije).

Sergio pokušava dobiti vezu

Domaćini, ispred planinarske kuće Kuril

Na V. Rujnik-u

Vagabundina koliba – Plase

Vagabundina koliba – Plase

U četvrtak ujutro krenuli smo iz Vagabunda preko Zagradskog vrha do vidikovca Mahovica i stazom do ž. postaje Plase. Na Vagabundu u hodnju nam se uključila Branka B. (dobri duh Strileža i VA). Od ž.p. Plase Darko (dobri duh VA) prebacio nas je do vatrogasnog doma Zlobin gdje smo prenoćili (Robi nam je pripremio ležajeve i ugrijao prostoriju – od srca ti hvala vatrogašče Robi). I dalje nas je pratio vjetar i skliski teren no vrijeme je bilo djelomično sunčano.

Silvana s doručkom ispred Vagabundine kolibe

Branka i Feručo na Zagradskom vrhu

Vatrogasni dom Zlobin

Plase/Zlobin – Vilje

Plase/Zlobin – Vilje

Krenuli smo put Tuhobića po skliskom, maglovitom terenu. Do Tuhobića je išlo dobro,(bili smo u oblaku), no s Tuhobića do G. Jelenja bilo je proklizavanja (lišće, korijeni), od G. Jelenja do Vilja nastavili smo cestom (van traga), a na Vilju smo dočekali Silvanu i Lidiju koje su nas m/v prebacile do Brke. Večerali smo u domu i krenuli rano na počinak.

Pri vrhu Tuhobića

Na Tuhobiću

Prije G. Jelenja

Vilje – Risnjak – Snježnik – Platak

Vilje – Risnjak – Snježnik – Platak

Rano ujutro Silvana i Lidija vratile su nas na početni položaj u Vilju od kuda smo krenuli put Risnjaka. Putem do Risnjaka sustigle su nas Vesna i Neda (ne znam koja osoba mi je draža). Vesna nakon godine i jednog mjeseca prvi put dolazi do Risnjaka (dvanaest godina je održavala dom). Kod doma smo bacili par 'fotki', popili kavu pojeli kolače i krenuli put Snježnika. Staza je po običaju bila skliska. Malo iznad Rimskih vrata podno uspona na greben sreli smo Sanjina (još jedan dobri duh VA) s Ivanom i ekipom. Sanjin nas je počastio pivom i upozorio na vremensku prognozu (zbog nje smo drugi dan odjahali do Studene). Uspon po grebenu do Snježnika protekao je bez većih problema no Snježnik je bio u oblaku tako da od vidika nije bilo ništa. Spustili smo se do malog doma na Platku. Brko je, a što reći, kao i uvijek bio pravi domaćin, no tu nas je čekalo iznenađenje. Iznenađenje koje je predvidljivo kao i vremenska prognoza. Zlatko Mihocek Torpedo dočekao nas je u domu. Razgovor ugodni potrajao je malo duže, no čim se Zlatko pojavi ni kiša nije daleko.

Medvjeđa vrata

Ulazak na plato Schlosser-ovog doma

Ispred doma

Na vrhu Snježnika

Ispred doma Snježnik

Platak – Studena

Platak – Studena

Ujutro nam je 'Mama' spremila doručak, popričali smo sa Zlatkom i krenuli u maglu put Hahlića. Do Hahlića smo došli relativno brzo pa smo nakon ručka odlučili malo odmoriti. Feruči je dom poznat i brzo je došao do gitare no Sergio je dobio broj od apartmana (Brgud-Tatjana). Na Obruč zbog oblaka i skliskog terena nismo mogli pa smo se uputili put Studene preko Jaše. Već u sedamnaest i petnaest bili smo u Studeni. Svratili u kafić Dioniz. Silvana i Lidija čekale su nas s prijevozom. Sa Sanjinom smo dogovorili noćenje, no on je vozio biciklu po Istri pa smo kod njega mogli doći tek poslije osam sati navečer. Vrijeme smo 'ubili' uz pizza-u u Klani. Kod Sanjina smo se smjestili, no prije spavanja smo degustirali Sanjin-ovo vino.

Ispred malog Doma

U domu Hahlić

Pod Jašom

Studena – Zvoneće

Studena – Zvoneće

Došao je i taj Torpedov dan. Cijelu hodnju od Studene do Zvoneća pratila nas je kiša, tih osamnaest kilometara izgledali smo k'o pačići, čak je i lijeva 'postola' Feruču propustila vodu. Kod Sanjina smo u sušilici osušili robu a preko podnog grijanja osušili i postole. Za ručak/večeru nam je Sanjin pripremio roštilj. Feručo se oduševio punjenom pljeskavicom. Večer smo proveli u Sanjnovoj konobi i s njegovom obitelji i prijateljima.

U Studeni

Studena

Zvoneće – Poklon

Zvoneće – Poklon

Iz Zvoneća smo uz pratnju sunca (regulacija topline) odmah krenuli u strmi uspon do planinarskoga doma 'Stanko Jurdana' (dom ne radi), potom smo šumskim stazama prateći trag došli do Brložnika. Za preći preko Brložnika trebalo nam je malo više vremena zbog skliskoga terena, no i njega smo odradili. Pogled s Brložnika je predivan (Riječki zaljev, Vela vrata i Kvarner, Srednja vrata i Kvarnerić, Velebit i otoci, Vinodolsko zaleđe i Gorski Kotar, Grobničke Alpe, Halubje, Kastavština i Liburnija, kao i cijeli grad Rijeka). Prošavši Orlove stijene nastavili smo put Poklona. Na jedno petnaestak minuta od doma u susret su nam došli Igor, Silvana i Anita i skupa s nama dopratili nas do doma, a u domu nas je dočekala Jelena i  Opatijska ekipa uz okrijepu i tjesteninu s krumpirom na žlicu uz domaću kobasicu a za desert palačinke. Uz obavljenu primopredaju sa Sašom naš put po VA je završio. Feruči i Sergiu ostala je samo njihova završna dionica hodanja po Istri.

Zvoneće

Regulacija topline

Sanjin vodi Feruča

Na Brložniku

Na Brložniku

Spust sa Brložnika

Na grebenu prije izlaska na cestu za Poklon 

I što reći za kraj osim da je tih nešto manje od 200 km prošlo u ugodnom druženju, u početku s pratnjom lošeg vremena a na kraju nas je i sunce pomazilo. Feručo je uvijek isti, tvrdoglav i uporan, ne odustaje, no Sergio me oduševio: samozatajan, kondicijski spreman i jako staložen kao osoba. Sergio vidimo se na nekom drugom pohodu OSI-ja a Feručo, on ne će dugo odmarati, planine ga zovu.

PD Obruč-Jelenje i rad s OSI-ma

PD Obruč - Jelenje i OSI na Hahliću

...kada te nešto malo što okom ne vidiš natjera da ostaneš doma i čekaš dobra vremena kako bi opet 'gojze' prohodale...

Nekako u ovo vrijeme prije tri godine krenuli smo s pripremom provedbe OSI-a u planini ili radnog naziva ''OSI na Hahliću''.

Predsjednik Udruge slijepih PGŽ-e Emil Mandarić prihvatio je našu inicijativu i započeli smo s pripremama.

Prvo smo uspostavili pisani kontakt sa HPS-om koji nas je uputio na Stjepana Dubca voditelja radne skupine za OSI pri HPS-u  i Željka Brdala slijepog zagrebačkog planinara. Uspostavili smo telefonske kontakte i pokupili potrebne informacije te dobili nove kontakte. Ljeto smo iskoristili za pripremu prvog jesenjeg pohoda na Hahlić.

Telefonskom komunikacijom (ponekad smo i bili dosadni) sa Stjepanom i Željkom stekli smo približni uvid u ono što nas očekuje.

Inkluzija nije samo riječ, inkluzija je nešto više. Svaka osoba je individua za sebe, pa tako i OSI.

Prvi jesenji pohod OSI-a na Hahlić proveli smo dana,18.11.'18.godine, nedjelja. U pohodu iz udruge slijepih PGŽ-a sudjelovali su Emil Mandarić i Sanja Dadasović oboje slijepe osobe, a iz PD Obruč – Jelenje: Lidija, Marina, Edi, Damir i Ivan. Vrijeme je bilo pravo jesenje, nije padala kiša ali je vjetar jako puhao na mahove s orkanskim udarima. Planinarsku hodnju smo započeli na raskrsnici putova za 'Podplaninu' i put 'Kolci', tu smo parkirali terensko motorno vozilo.

Edi je vodio Emila, Damir je vodio Sanju a mi ostali bili smo pozadinsko osiguranje. U planinarskom domu Hahlić dočekala nas je ekipa polaznika temeljne planinarske škole PD Željezničar – Zagreb. Inače i Emil i Sanja odrasli su na buri, no ekipa iz Zagreba se začudila da slijepi hodaju po takvom vremenu. Nakon ručka kojega su pripremili domar/ica Radojka i Zvone vratili smo se istim putem natrag.

Edi vodi Emila

Damir vodi Sanju

Naučene lekcije iz prve planinarske hodnje s OSI-ma primijenili smo već u drugoj planinarskoj hodnji OSI-ja na Hahlić.

Druga planinarska hodnja OSI-ja na Hahlić nama je u stvari prva proljetna planinarska hodnja OSI-ja na Hahlić. Za prvu proljetnu planinarsku hodnju, dana 23.03.'19.godine, nedjelja, povezali smo Zagreb i Istru s Grobnikom. Naime, stečenim iskustvom iz prvoga jesenjeg uspona OSI-a na Hahlić a razmjenom iskustva sa Stjepanom i Željkom, mogli smo organizirati veću grupu pa smo u gost pozvali slijepe planinare kojima planina nije nepoznanica.

I tako, iz Istre nam je u goste stigao Feručo Lazarić slijepi istarski planinar, njega smo dočekali na riječkom autobusnom kolodvoru Žabica a iz Zagreba je došla  ekipa sa dva m/v do Rastočina na Podkilavcu polaznom mjestu planinarskih putova za Grobničke alpe. Iz Zagreba su došli: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek.

Planinarsku hodnju započeli smo na istoj raskrsnici putova, put Podplaninu i put Kolci. Stjepan je vodio Željka (kasnije smo radili izmjene Željkovih vodiča), Gordanu je vodila Karmen a Feruča je vodio Edi. Pozadinsko osiguranje provodili su Lidija,Marina, Damir i Ivan. Drugi dio zagrebačke ekipe do doma Hahlić odabrao je put 'po Čeki'. Ovaj smo put prije dolaska do doma skrenuli na Ćuninu glavu  1157 m/nm pa se s Ćunine glave spustili strmom travnatom kosinom do doma Hahlić 1112 m/nm, ne raspremajući se odmah smo nastavili do Dnića 1194 m/nm a Stjepan je nakon Dnića ulovio i Obruč 1376 m/nm. Nakon ručka kojega je domar Željko spremio istim smo se putem vratili natrag.

Stjepan vodi Željka

Na Dniču

Dan kakav se samo poželjeti može.Naučili smo puno toga a stečeno iskustvo primijenili smo u narednoj planinarskoj hodnji.

Dana, 09.06.'19.godine PD Platak – Rijeka organizirao je svoj prvi pohod na Snježnik s polazištem iz velikoga doma na Platku. I ovoga smo puta Feruča dočekali na Žabici, Emil nas je čekao na Sušaku a Željko je došao s ekipom iz Zagreba. Iz PD Obruč – Jelenje u pohodu su sudjelovali: Lidija, Nevenka, Sandra, Silvija, Damir i Ivan. Planinarska hodnja je bila nadasve zanimljiva. Damir je vodio Feruča tehnikom držanja za ruksak, Ivan je vodio Emila tehnikom špage zavezane za ruksak a Sandra je vodila Željka tehnikom planinarskog štapa (ražanj). Druženje na terasi velikoga doma na Platku uz Feručino vino (crno/bijelo), Emilove slatkiše i domsko pivo uz pregršt doskočica u tren je prošlo.

Ispod Snježnika

U mjesecu rujnu 2019 godine, točnije dana 21./22.09., pozvani smo na prvo okupljanje OSI-ja u organizaciji vodičke službe pri HPS-u na Baškim Oštarijama. Nova voditeljica radne skupine za OSI HPS-a je Aleksandra Kuzmanić iz Splita, ona je preuzela radnu skupinu od Stjepana Dubca. Iz PD Obruča – Jelenje aktivno učešće u radu skupine za OSI na sebe su preuzeli Emil M., Damir V. I Ivan Š.. Nakon upoznavanja i održanih prezentacija dosadašnjega rada i planiranih akcija za naredni period, drugi dan odradili smo planinarsku hodnju s OSI-ima do Velikog Sadikovca 1286 m/nm. Skupina za OSI pri HPS-u je ustrojena, sad nas očekuje onaj teži i ljepši dio. Privući nove OSI-je i nastaviti s dosadašnjim radom.

Aleksandra vodi Emila, prati Damir

Drugi jesenji planinarski pohod OSI-ja na Hahlić proveden je dana 16./17.'19. godine u subotu i nedjelju. Zbog najave loših vremenskih uvjeta u drugom pohodu su sudjelovali Emil i Feručo slijepe osobe i Lidija, Damir i Ivan prvi dan a drugi dan su nam se pridružili u ispomoći za Fratar 1353 m/nm Antonela i Ivica. Planinarska hodnja već po nepisanom pravilu krenula je putom Podplaninu pa na Ćuninu glavu 1157 m/nm i do doma Hahlić na ručak. Domar/ice nas nisu razočarali. Nakon ručka odradili smo planinarsku hodnju do Osoje 1338 m/nm. Večera je prošla uz Feruča i gitaru a drugo jutro su pristigli kao pojačanje Antonela i Ivica te smo krenuli put Fratra 1353 m/nm. Zahtjevna staza za OSI, a po povratku u dom Hahlić, te nakon ručka spustili smo se istim putem do motornih vozila. Na povratku nas je uhvatila najavljena kiša. Još jedno iskustvo više u praćenju OSI-a.

Na Fratru

Zadnje vođenje OSI-a koje smo proveli u PD Obruč – Jelenje, provedeno je dana 26.01.'20. godine na Osoršćici, vrh Sv. Mikula 577 m/nm. Znajući da Željku taj vrh nedostaje u HPS knjižici kako bi zaokružio Jadranske otoke sjeverni dio, pozvali smo ga da nam se priključi, što je on s veseljem prihvatio.

Na Sv. Mikuli

S odrađenom Osoršćicom stao je privremeno i naš rad s OSI-ima zbog više sile i maloga virusa.

Odgođen je drugi proljetni uspon OSI-a na Hahlić, otkazana je Feručina prezentacija knjige i planirana hodnja, nije održan prvi planinarski pohod OSI-a po Međimurskim bregima. Sve izglednije je da ne će biti ni  drugoga pohoda na Snježnik kao ni prvoga pohoda OSI-ja na Ćićariju (Korita) Istra. Nadamo se da će zabrana proći do radnog sastanka skupine za OSI pri HPS-u koji bi se trebao održati u Paklenici.

Rad s Emilom na Platku nismo računali u planinarske pohode. ŠRC Platak mislimo u narednom periodu iskoristiti/prilagoditi za regionalni centar za obuku i rad s OSI-ima. No i to je za sada stalo.

Lijepo vrijeme dolazi, 'gojzama' nedostaju planine. Nadamo se što skorijem nastavku započetih aktivnosti u radu s OSI-ma. 

OSI na Osorčici 26.01.2020.

Osorčica OSI

Jedna od običnih i neobičnih organizacija u vođenju OSI-ja.

Jadranski otoci su u zimskom periodu raj za planinare (ako uvjeti dopuste trajektima vožnju).

U organizaciji mog matičnoga društva PD Obruč-Jelenje organizirali smo pohod na Osorčicu-Lošinj u prvom mjesecu 2020.godine a  Željku Brdalu taj dio Jadranskih otoka vrh Sv. Mikula nedostajao je u knjižici HPO-a. 

Što mi je drugo preostalo nego organizirati njegov dolazak.

Ne da sam ga malo iznenadio, još sebi ne može doći, no, pristao je i nije požalio.

Nakon rođendana koji je u subotu slavio, uvečer je sjeo u autobus za Rijeku di sam ga ja na Žabici dočekao i doveo kod mene doma na spavanje (u širokom francuskom krevetu-sam) a ujutro ranom zorom s Lidijinim m/v došli smo u Dražice na polaznu postaju autobusa za Lošinj. 

Dio društva koje do sada nije upoznalo Željka ne malo se iznenadio što slijepa osoba s nama ide na planinarenje. Iznenađenje je kratko trajalo, jer Željac takav kakav je brzo se uklopio a i podignu je atmosferu onako kako samo on to zna. No i njegovi darovi koje je donio sa sobom za one s kojima je proveo već dva ugodna pohoda (sada i treći) pripomogli su opuštajućoj atmosferi.

Vrijeme nas je poslužilo. Staza od Nerezina do vrha Sv. Mikule 577 m/nm, bila je skliska no ugodna za hodnju uzbrdo, nizbrdo smo morali biti puno oprezniji. Uzbrdo je išao 'ražanj', nizbrdo držanjem za ruku. Damir je zakon.

U Nerezinama na molu (Lidija, Željko, Danica)

Hodnja do vrha. Damir vodi Željka, Ivan je osiguranje.

Na vrhu Sv. Mikula 557 m/nm

Silazak. Damir vodi Željka, Sandra je osiguranje. (Damir je otišao do jame Sv. Gaudenta i do vrha Trevelin 589 m/nm te se vratio i zamijenio mene)

Sandra vodi Željka.

U Osoru.

Na trajektu.