''Pomozite, ako Boga znate!''
Poslije burnog i nadasve dinamičnog dana, opuštajuća je ova tišina i tama u
promatračnici. Navodi na nove misli.
Mi prvog dana nismo u cijelosti probili protivničku prvu liniju. No, prošao
je dan. Što li će osim novog dana sutra biti?
Vojnici su svoj posao na paljbenom položaju vrlo dobro odradili. S obzirom
da su tek dva tjedna kod nas u postrojbi
i da su prošli samo jedno bojevo školsko
gađanje na Stupačinovu, dan su odradili kao pravi profesionalci. Nisam ni
pomislio kako neće uz Čubu, Komarca, Ivicu i Šojku. Sve stari bojovnici. Ali,
uvijek taj ali, što donosi novi dan.
A tada, kao grom iz vedra neba.
''Pomozite, ako Boga znate!'', začulo se iz motorole.
Tišina.
Opet se netko zaigrao. Jedanaest je sati. Sat prije ponoći. Tama u
promatračnici.
U kutu pokraj poljske telefonske
centrale gori svijeća osvjetljavajući u Mraku promatračnicu i brojeve na telefonskoj centrali. Ta svijeća Više JE TU zbog osjećaja stabi zbog koristi. Ono, Kao Nismo u mrkom Mraku, ai inače SVI imamo baterijske Svjetiljke.
Koji poziv! ''Pomozite,
ako Boga znate!''. Panika. Možda je pravi, ali u jedanaest uvečer, što pomoć,
što Bog?
Tišina.
A onda opet; ''Pomozite, ako Boga znate!'', panika u glasu. Stvaran je, a i
čuje se pucnjava iz smjera Urija.
Što je, tu je.
Probudih izvidnike i Komarca. Potiho viknuh. Da nismo u ratu, bilo bi
smiješno. Udarci, po tihe psovke, onako sebi u bradu, i upiti :''Što je
šefe?''.
Što im reći, za sad je to samo intuicija.
''Zauzmite svoja mjesta''- zapovjedih izvidnicima i vezisti, a Komarcu
objasnim slutnju:
-''Čuj Komarac, dva puta čuh isti poziv'': ''Pomozite, ako Boga znate!'', a
i čuju se pucnjevi iz smjera Urije i Vukšića, izgleda da je netko od naših iz
treće bojne zaglibio. Slušaj, pošto vojnici ne smiju izaći van a netko treba
bočno motriti u pravcu Zubara. Osmotri ti desni bok, a ja odoh nazvati
Čubu i Pucka na paljbene
položaje, nikad se ne zna.''
A onda tišinu prekine
zvuk iz motorole:
-''Soko zove Sivog-a, Soko zove Sivog-a-prijem.''
Znao sam da je nešto gadno, u
jedanaest navečer, i sad
slijedi pametan zahtjev za paljbom, moš' mislit, u jedanaest navečer.
- ''Sivi sluša, prijem.''
- ''Sivi ovdje Soko 567 postupi po A 45 na C-6, C-7, C-8 i C-26- prijem.''
- ''Soko ovdje Sivi 224 ponavljam, postupiti po A 45 na
C-6, C-7, C-8 i C-26, prijem.''
- ''Soko Sivome, požurite, prijem.''
- ''Sivi Sokole, primio.''
A sad kreće Betlehemsko svjetlo. Vidjet će nas do Ljubova. Što Ljubovo, do
Bunića. Ta tko je vidio pucati iz minobacača 120mm u jedanaest uvečer, po
mraku.
A, što je tu je.
Prvo nazvah Čubu telefonom na paljbeni položaj te mu prenesem što treba
napraviti, i odmah dobih odgovor:
- ''Nisu normalni...''- što da mu odgovorim kad to i sam znam.
- ''Osvijetliti ćemo Gujinu kao da je dan, šefe nije zafrkancija?''.
- ''Nije Čuba, budi Ivicu i svakom oružju daj po jedan cilj. Ciljevi su ti
ponavljam; C-6, C-7 i C-26. Požuri, i izvijesti me o spremnosti''.
Da mi je vidjeti ne naspavanog Ivicu pokraj planšete, onako krakat,
nespretan uz svijetlo svijeće, i računatelja planšetistu Bricu, dečka iz
Popovače kako mu pomaže.
Nazvah Pucka:
- ''Pucko izgleda da su tvoji u nevolji, traže pomoć.''
- ''Daj Giovanni noć je, tko je vidio pucati po noći?''.
- ''Zapovijed od Sokola, a i moji će prvi krenuti s
paljbom, ti kreni po cilju C-8 i C-26, samo mi javi prije nego tvoji ispucaju
mine, kako bi izvidnici mogli osmotriti''
- ''Dobro, javim ti.''
Mogu zamisliti staru ekipu iz '91. godine, kako njurgaju sebi u bradu, ali
poznavajući ih znam da će dečki
posao odraditi bez pogovora, dobro i precizno. Ta nije im prvi put.
A onda opet telefon.
- ''Reci Čuba.''
- ''Spremni smo.''
- ''Plotun po tri pali''
- ''Plotun po tri, primio''
- ''Izvidnici promatrajte.''
Viknuh Komarcu:
- ''Komarac idu Čubine mine, promotri.''
Pa nanovo telefon.
- ''Reci Pucko.''
- ''Spremni smo.''
- ''Plotun po tri pali''
- ''Plotun po tri, primio''
Koji prikaz svjetlosti, buke i zvučnih efekata. Nismo normalni. Nadam se da
će se i protivnik iznenaditi. Opet ''pijane ustaše''
nešto izmišljaju.
Stadoh uz otvor promatračnice. Brojim vrijeme leta mine, onako u sebi: 37,
36, 35.......3, a onda, divnog li prizora. Osvjetljeno je cijelo selo Urije i
polje ispred njega. Kao u pol bijela dana. Vidim i Puckove pogađaju. Dobro to
je to, prve su mine otišle.
Motorola se javlja.
- ''Sivi ovdje Soko 567, skrati za 50 metara na C-6, ostale ponovite.''
- ''Soko ovdje Sivi 224 skratiti za 50 metara na C-6, ostale ponovit,
primio''
Prebacih se na
telefonsku centralu, i stisnuh pozivno dugme .
- ''Čuba.''
- ''Da.''
- ''Skrati za 50 na C-6, ostale ponovi.''
- ''Skratiti za 50 na C-6, ostale ponoviti, primio.''
Nisam ni završio s Puckom, kad telefon
ponovo zazvoni.
- ''Šefe, Ivica kaže da će mine padati preblizu našima.''
- ''Čuba, kad budeš spreman ispucaj po tri mine, ne filozofiraj.''
- ''Aaaah, na zapovijed.''
Uvijek kad im nešto nije jasno, ili kad nisu sigurni u sebe ili u mene,
postaju zabrinuti.
Nadam se kako prašinari leže, ma što leže, nadam se da su ukopani, a i što
bi im mogao reći, stavite vatu u uši sad će naše mine pasti, mogu misliti što bi
me poslušali.
Čudno. Ne uzvraćaju. Što ti je oficirska škola JNA, ne žele otkriti
položaje. Mogli su bar bebicama i osamdeset-dvojkama uzvratiti, pa u dometu smo
im. Nismo ni petstotinjak metara od njih. Tu nešto nije u redu.
Motorola se ponono
javlja.
- ''Sivi ovdje Soko 567 prebacite na C-21 i C-23 po pet, prijem.''
- ''Soko ovdje Sivi 224 prebacujem na C-21 i C-23 po pet, prijem.''
- ''Soko Sivome, da, gotovo.''
- ''Sivi Sokolu, primio, ide.''
Idemo. Nazvah Čubu pa Pucka na paljbene položaje i podjelim im ciljeve,
Čubi C-21 a Pucku C-23. Srećom pa su ciljevi unaprijed određeni po strukturi.
Time smo dobili na vremenu između prijema zapovijedi i izvršenja zapovjedi,
dobra navika.
Kad minobacači ispucaju mine svijetli
Gujina, svijetli Razvala a svijetli i u
Vukušiću i Urijama kad mine padnu. Noć je vedra. Zvuk ispaljenja iz minobacača
i detonacija mine pri padu odzvanjaju sablasno kroz noć. Tišina poslije
detonacije ježi. Zabljesne, detonira i onda mrak. Nema pucnjeva, sve miruje.
Strava. Ovo je poseban doživljaj.
Opet motorola.
- ''Sivi ovdje Soko 567, prekini, zauzmi početne
elemente. Prijem''
- ''Soko
ovdje Sivi 224, vratiti na početne elemente. Prijem''
- ''Soko Sivome,
da, gotovo.''
- ''Sivi Sokolu, primio, gotovo.''
I opet, telefonom nazovem Čubu i Pucka, prenesem im usmenu zapovijed i
zaželim ugodnu i mirnu noć.
Za Puckine bojovnike znam što će napraviti. Leći će u zemunice, kamione ili
pod vedrim nebom u vreće za spavanje i nastaviti spavati, kao da se ništa nije
dogodilo.
Ali Čubini ročni vojnici, njima je to događaj koji će
pamtiti, a i o kojem će potiho u svojim zemunicama do dugo u noć razgovarati.