Pomozite, ako Boga znate!

''Pomozite, ako Boga znate!''

Poslije burnog i nadasve dinamičnog dana, opuštajuća je ova tišina i tama u promatračnici. Navodi na  nove misli.

Mi prvog dana nismo u cijelosti probili protivničku prvu liniju. No, prošao je dan. Što li će osim novog dana sutra biti?

Vojnici su svoj posao na paljbenom položaju vrlo dobro odradili. S obzirom da su tek  dva tjedna kod nas u postrojbi i da su prošli  samo jedno bojevo školsko gađanje na Stupačinovu, dan su odradili kao pravi profesionalci. Nisam ni pomislio kako neće uz Čubu, Komarca, Ivicu i Šojku. Sve stari bojovnici. Ali, uvijek taj ali, što donosi novi dan.

A tada, kao grom iz vedra neba.

''Pomozite, ako Boga znate!'', začulo se  iz motorole.

 Tišina.

Opet se netko zaigrao. Jedanaest je sati. Sat prije ponoći. Tama u promatračnici.

U kutu pokraj poljske telefonske   centrale   gori svijeća osvjetljavajući u Mraku promatračnicu i   brojeve na telefonskoj centrali. Ta   svijeća   Više JE TU zbog osjećaja stabi zbog koristi. Ono, Kao Nismo u mrkom Mraku, ai inače SVI imamo baterijske Svjetiljke.

Koji  poziv! ''Pomozite, ako Boga znate!''. Panika. Možda je pravi, ali u jedanaest uvečer, što pomoć, što Bog?

Tišina.

A onda opet; ''Pomozite, ako Boga znate!'', panika u glasu. Stvaran je, a i čuje se pucnjava iz smjera Urija.

Što je, tu je.

Probudih izvidnike i Komarca. Potiho viknuh. Da nismo u ratu, bilo bi smiješno. Udarci, po tihe psovke, onako sebi u bradu, i upiti :''Što je šefe?''.

Što im reći, za sad je to samo intuicija.

''Zauzmite svoja mjesta''- zapovjedih izvidnicima i vezisti, a Komarcu objasnim slutnju:

-''Čuj Komarac, dva puta čuh isti poziv'': ''Pomozite, ako Boga znate!'', a i čuju se pucnjevi iz smjera Urije i Vukšića, izgleda da je netko od naših iz treće bojne zaglibio. Slušaj, pošto vojnici ne smiju izaći van a netko treba bočno motriti u pravcu Zubara. Osmotri ti desni bok, a ja odoh nazvati Čubu  i Pucka na paljbene položaje, nikad se ne zna.''

A onda tišinu prekine zvuk iz motorole:

-''Soko zove Sivog-a, Soko zove Sivog-a-prijem.''

            Znao sam da je nešto gadno, u jedanaest navečer,  i sad slijedi pametan zahtjev za paljbom, moš' mislit, u jedanaest navečer.

- ''Sivi sluša, prijem.''

- ''Sivi ovdje Soko 567 postupi po A 45 na C-6, C-7, C-8 i C-26- prijem.''

- ''Soko ovdje Sivi 224 ponavljam, postupiti po A 45 na C-6, C-7, C-8 i C-26,  prijem.''

- ''Soko Sivome, požurite, prijem.''

- ''Sivi Sokole, primio.''

A sad kreće Betlehemsko svjetlo. Vidjet će nas do Ljubova. Što Ljubovo, do Bunića. Ta tko je vidio pucati iz minobacača 120mm u jedanaest uvečer, po mraku.

A, što je tu je.

Prvo nazvah Čubu telefonom na paljbeni položaj te mu prenesem što treba napraviti, i odmah dobih odgovor:

- ''Nisu normalni...''- što da mu odgovorim kad to i sam znam.

- ''Osvijetliti ćemo Gujinu kao da je dan, šefe nije zafrkancija?''.

- ''Nije Čuba, budi Ivicu i svakom oružju daj po jedan cilj. Ciljevi su ti ponavljam; C-6, C-7 i C-26. Požuri, i izvijesti me o spremnosti''.

Da mi je vidjeti ne naspavanog Ivicu pokraj planšete, onako krakat, nespretan uz svijetlo svijeće, i računatelja planšetistu Bricu, dečka iz Popovače kako mu pomaže.

Nazvah Pucka:

- ''Pucko izgleda da su tvoji u nevolji, traže pomoć.''

- ''Daj Giovanni noć je, tko je vidio pucati po noći?''.

- ''Zapovijed od Sokola, a i moji će prvi krenuti s paljbom, ti kreni po cilju C-8 i C-26, samo mi javi prije nego tvoji ispucaju mine, kako bi izvidnici mogli osmotriti''

- ''Dobro, javim ti.''

Mogu zamisliti staru ekipu iz '91. godine, kako njurgaju sebi u bradu, ali poznavajući ih znam da će dečki posao odraditi bez pogovora, dobro i precizno. Ta nije im prvi put.

A onda opet telefon.

- ''Reci Čuba.''

- ''Spremni smo.''

        - ''Plotun po tri pali''

- ''Plotun po tri, primio''

- ''Izvidnici promatrajte.''

Viknuh Komarcu:

- ''Komarac idu Čubine mine, promotri.''

Pa nanovo telefon.

- ''Reci Pucko.''

- ''Spremni smo.''

        - ''Plotun po tri pali''

- ''Plotun po tri, primio''

Koji prikaz svjetlosti, buke i zvučnih efekata. Nismo normalni. Nadam se da će se i protivnik iznenaditi. Opet ''pijane ustaše'' nešto izmišljaju.

Stadoh uz otvor promatračnice. Brojim vrijeme leta mine, onako u sebi: 37, 36, 35.......3, a onda, divnog li prizora. Osvjetljeno je cijelo selo Urije i polje ispred njega. Kao u pol bijela dana. Vidim i Puckove pogađaju. Dobro to je to, prve su mine otišle.

Motorola se javlja.

- ''Sivi ovdje Soko 567, skrati za 50 metara na C-6, ostale ponovite.''

- ''Soko ovdje Sivi 224 skratiti za 50 metara na C-6, ostale ponovit, primio''

Prebacih se na telefonsku centralu, i stisnuh pozivno dugme .

- ''Čuba.''

- ''Da.''

- ''Skrati za 50 na C-6, ostale ponovi.''

- ''Skratiti za 50 na C-6, ostale ponoviti, primio.''

Nisam  ni završio s Puckom, kad telefon ponovo zazvoni.

- ''Šefe, Ivica kaže da će mine padati preblizu našima.''

- ''Čuba, kad budeš spreman ispucaj po tri mine, ne filozofiraj.''

- ''Aaaah, na zapovijed.''

Uvijek kad im nešto nije jasno, ili kad nisu sigurni u sebe ili u mene, postaju zabrinuti.

Nadam se kako prašinari leže, ma što leže, nadam se da su ukopani, a i što bi im mogao reći, stavite vatu u uši sad će naše mine pasti, mogu misliti što bi me poslušali.

Čudno. Ne uzvraćaju. Što ti je oficirska škola JNA, ne žele otkriti položaje. Mogli su bar bebicama i osamdeset-dvojkama uzvratiti, pa u dometu smo im. Nismo ni petstotinjak metara od njih. Tu nešto nije u redu.

Motorola se ponono javlja.

- ''Sivi ovdje Soko 567 prebacite na C-21 i C-23 po pet, prijem.''

- ''Soko ovdje Sivi 224 prebacujem na C-21 i C-23 po pet, prijem.''

- ''Soko Sivome, da, gotovo.''

- ''Sivi Sokolu, primio, ide.''

Idemo. Nazvah Čubu pa Pucka na paljbene položaje i podjelim im ciljeve, Čubi C-21 a Pucku C-23. Srećom pa su ciljevi unaprijed određeni po strukturi. Time smo dobili na vremenu između prijema zapovijedi i izvršenja zapovjedi, dobra navika.

            Kad minobacači ispucaju mine svijetli Gujina, svijetli  Razvala a svijetli i u Vukušiću i Urijama kad mine padnu. Noć je vedra. Zvuk ispaljenja iz minobacača i detonacija mine pri padu odzvanjaju sablasno kroz noć. Tišina poslije detonacije ježi. Zabljesne, detonira i onda mrak. Nema pucnjeva, sve miruje. Strava. Ovo je poseban doživljaj.

Opet motorola.

- ''Sivi ovdje Soko 567, prekini, zauzmi početne elemente. Prijem''

- ''Soko ovdje Sivi 224, vratiti na početne elemente. Prijem''

- ''Soko Sivome, da, gotovo.''

- ''Sivi Sokolu, primio, gotovo.''

I opet, telefonom nazovem Čubu i Pucka, prenesem im usmenu zapovijed i zaželim ugodnu i mirnu noć.

Za Puckine bojovnike znam što će napraviti. Leći će u zemunice, kamione ili pod vedrim nebom u vreće za spavanje i nastaviti spavati, kao da se ništa nije dogodilo.

 Ali Čubini ročni vojnici, njima je to događaj koji će pamtiti, a i o kojem će potiho u svojim zemunicama do dugo u noć razgovarati.