Glatko topništvo i razvoj u XIV stoljeću

Glatko topništvo i razvoj u XIV stoljeću

         

        Sa XIV stoljećem počinje novo doba u razvoju topništva- doba glatkog paljbenog topništva.

            Zajedno uz sprave za bacanje pojavilo se i glatko topništvo, koje je u svojem razvoju prošlo kroz različite etape. U povijesnom razvoju naoružanja pojava glatkog paljbenog topništva predstavlja neobično značajan događaj. Pojavljuje se novo još ne viđeno, pri tome veoma efikasno sredstvo za djelovanje po udaljenim ciljevima.

           Smjesa ugljena i salitre- dimni barut, bio je poznat Kinezima u davnini, 

          ali se međutim kod Arapa pojavila zamisao da ovu eksplozivnu smjesu iskoriste kao pogonsko sredstvo za izbacivanje zrna.

                       Prvo paljbeno oružje u našem smislu bila je arapska modfa s kojom je radio jedan čovjek.

              Grmeći samogori pojavili su se u Francuskoj 1338. godine. To je u stvari jedna cijev koja je izbacivala kamenčiće ili željezne štapove (šipke).

             Barut, kao pogonski element za izbacivanje 'zrna' u Europi se počinje koristiti 1326. godine u Firenci, a najvjerojatnije je prvi put upotrebljen 1331.godine u Cividale del Friuli.

           U Francuskoj se paljbeno oružje (u uporabi) prvi put spominje 1339.godine, naredne godine u Engleskoj, 1346.godine u Njemačkoj, 1382.godine u Rusiji.

            U Dubrovniku su prva paljbena oružja izrađena 1363. godine.

               Oko 1340. godine više ovih cijevi  (modfe) postavljeno na postolje s kotačima.

Godine 1346 u bitci kod Crecy-ja (100 godišnji rat) prvi put u Europi korištena su “paljbena oružja”.

           Prvi su primjerci paljbenih oružja bili primitivni. To su bila u početku oružja izrađena od tvrdog drveta, okovana željeznim obručima. No, pošto drvo nije moglo izdržati pritisak barutnih punjenja, ubrzo se od njih odustalo.

            Istovremeno su se počela pojavljivati oružja od kovanog željeza u obliku vaze ili 'avana', a zatim u obliku kratke cijevi izrađene od čeličnih traka međusobno zavarenih po dužini i okovanih izvana s čeličnim ovojnicama.

             Cijev je imala drveni usadnik, ciljnika nije bilo.

             Postolje (lafet*) je bilo ne funkcionalno. Nije omogućavalo nagib cijevi, a s time ni mijenjanje daljine gađanja. Za promjenu daljine gađanja ispod usta cijevi stavljali su se komadići drveta ili su se postolja ukopavala.

*Postolje -(eng. carrige, fr. affut, tal. affuso, njem. Lafette) sastavnica svih dijelova paljbenih oružja (osim cijevi i ciljnih sprava). Na postolju je smještena cijev kako bi se moglo usmjeriti u pravcu cilja i oslanjati se prilikom opaljenja. Koristi se i prilikom prijevoza u poljskom topništvu.

          Topove izrađuju pojedine zanatlije. Svaki je od njih strogo skrivao svoje znanje a umijeće su  prenosili nasljedstvom. Onaj koji je pravio oružje, išao je s njim u rat i sam ga posluživao. Nikakvih proračuna nije bilo. Oružja su bila često neotporna i lomljiva, pa su bila opasna i po vlastite postrojbe.

            Svako oružje imalo je svoj kalibar, a time i streljivo. Kalibar* se uopće nije mjerio . Već se označavao veličinom  zrna (kao jabuka, glava). Oružja su imala svoja imena “poludjela Margarita”, “vatreni mačak”, a ponekad i po majstoru.

*Kalibar -(eng. caliber, fr. calibre, tal. calibro, njem. Kaliber) razmak izmežu dviju nasuprotnih točaka unutar glatke ili dva nasuprotna polja u urezanoj cijevi, mjeren na ustima cijevi. Sve do sredine XIX. stoljeća kalibar se označavao -  težinom željeznog (u topovima) ili kamenoga (u haubicama ili merzerima) punog okruglog zrna, pa su se prema tome označavala oružja. Npr., top od 30 funti gađao je zrnima težine 30 funti, a haubica od 7 funti izbacivala je kamen ili punjene metalne kugle (bombama) težine 7 funti.

              Bilo je pokušaja punjenja oružja odostraga, kroz zadnjak, koji se zatvarao pločicom. Kasnije se pojavljuju klinasti a potom i zavojni zatvarači. Zbog tehničke ne usavršenosti napuštena je ova ideja i ponovo se pojavila tek polovinom devetnaestoga stoljeća.

Osim malih izuzetaka sva oružja tog vremena punila su se od naprijed, prvo se stavljao barut pa zrno.

Prvi klinasti zatvarač XIV stoljeće

            

Pojava zavojnih zatvarača XIV stoljeće

           Prva zrna bila su kamenje, a zatim takozvane “kugle” od olova, bronce i metala, a nešto kasnije i od lijevanoga metala. Kugla nije imala unutarnje punjenje i učinak se postiže neposrednim udarom.

Karakteristično oružje XIV stoljeća je “bombarda”.

Njemačka bombarda

Bombarda ostraguša

Postolje XIV stoljeće

Do primjene baruta

Do primjene baruta

             Rimljani su upotrebljavali sprave za bacanje još u doba punskih ratova  (III i II stoljeće prije Krista), a Asirci su ove sprave koristili još i ranije. Sve ove stare sprave koristile su se vrlo dugo čak i poslije pojave topova.

Balista

                        Balista- bacala je kamenje, snopove strijela i okovane grede, domet je bio oko 600 koraka.

Katapulta

                

Katapulta- ubacnom putanjom preko zidova gradova bacala je: kamenje, grede, posude sa zapaljivom smjesom. Katapulte su preteče današnjih haubica. Domet katapulte kretao se oko 1200 koraka. Sprave su bile velike (građa se prevozila s 26 vučnih kola). Za bacanje jednog zrna bilo je potrebno oko petnaest minuta, a nerijetko i više. Ove se sprave zovu i neuro-baliste, jer su kao izvor snage koristile zategnute žile ('neuro'-žila)

  

Arkbaliste

Arkbaliste- imale su ulogu poljskog topništva. To su bili teški lukovi na kotačima.

     

Ovan

                        Ovan- je najstarija sprava za rušenje. To je greda koja je zamahom udarala u zid i rušila ga.

           

Frondibola

                       

Frondibola- teška praćka, bacala je veće kamenje na zidove gradova. Domet je bio oko 300 koraka.

Ovan i frondibola čiji se rad zasniva na sili teži nazivali su se i baro-baliste (“baros”-težina).

Brikola

Brikola- bacala je zrno od 0,5 kg na 1000 metara.

Dalekometna strijela

            

Dalekometna strijela- bacala je strijele do 800 metara. Njena snaga je bila u tetivi koja se zatezala natezačem (čekrk).

U samom početku, formiraju se u postrojbe s kojima su zapovijedale osobe koje su i znale spravama rukovati. Na taj način dolazi do stvaranja topničkih postrojbi pod zapovijedanjem stručnjaka- zanatlija, izvorište današnjih topnika.

            Iako je svijet kulturno i tehnički napredovao, naoružanje se dugi niz godina nije razvijalo. Oružje se ponovo počinje razvijati u VII stoljeću.

                       

Prvo paljbeno oružje, samo ne u današnjem smislu, javlja se u VII stoljeću- takozvana “grčka vatra”. Ona je prethodnik današnjih zapaljivih materijala. To je bila smjesa sumpora, smole i nafte, gorjela je odlično, čak i ispod vode, gasila se veoma teško. Njen sastav čuvao se dugo u tajnosti.

Luk, strijela, strijelci

Topništvo (eng. Artillery, fr. Artillerie, ital. Artiglieria, njem. Artillerie), preciznije poljsko topništvo (PT – eng. Field artillery, fr. Artillerie de terre ili artillerie de compagne, ital. Artigleieria da campagena, njem. Feldartillerie) je rod vojske koji djeluje samo paljbom iz oružja u potpori pješaštva i oklopništva

Naoružanje do pojave baruta

            Čovjek je u svojem najranijem razdoblju razvitka upotrebljavao razna borbena sredstva u cilju samoobrane: kamene sjekire, štap, praćke, buzdovane, luk i strijelu itd..

            Rimljani su upotrebljavali sprave za bacanje još u doba punskih ratova  (III i II stoljeće prije Krista), a Asirci su ove sprave koristili još i ranije. Sve ove stare sprave koristile su se vrlo dugo čak i poslije pojave topova.

Luk

Poveznica
(arcus l., bow eng., arc fr., arco ita., Bogen njem.)

Luk iz Otzi-ja (1) koji je pronađen uz 'ledenog čovjeka star je 5300 godina. Pronađen je u blizini Similaunskog ledenjaka u Otzlatskim Alpama, u južnom Tirolu na granici Austrije i Italije.

2. Luk egipatskog vojnika, 3. Luk egipatskog dostojnika, 4. Medijski luk,

5. Grčko-rimski luk Patulus,

        

                               

6. Grčki savijeni luk (sinuosus, sinuatus ili Artemis luk), 7. Dupli grčki luk, 8. Talijanski željezni luk (srednji vijek), ). Talijanski luk, XVI st. 10. Orijentalni željezni luk (Paris, muzej topništva), 11. Turski luk od bivoljeg roga (1556. ili 1566.)

Strijele

(sagitta l., arow eng., fleche fr., freccia ita., Pfeil njem.)

1.    i  2. Germanske strijele, 

3. i 4. Germanske strijele iz doba Merovinga
5. Danska brončana strijela, 
 muzej u Kopenhagenu (6. do 9)

10. Turska strijela, kraj XVII st.,

Strijelci

(sagittarius l., archer eng, fr., arciere it., Bogenschutze njem.)

1.    Ramzes II na bojnim kolima (detalj reljefa iz Abu-Simbela, Egipat)

 

2.    Asirski strijelac (detalj reljefa iz Gosea)

3.     Skitski ratnik (slika na elektron vazi iz groba Kul-Oba, Rusija)

4.    Frigijski strijelac (svetište u Timpanini, dio timpanona)

5.    Rimski strijelac na konju (reljef sa stepeništa Marka Aurelija, Rim)

6.    Indoskitski strijelci, XIII st, (detalj mozaika iz sv.Marka, Venecija)

7.    Engleski strijelac XIV st. (ilustracija obuke gađanja lukom)

8.    Normanski strijelac XI st. (tapiserija iz Bayeuxa)

9.    Engleski strijelac XIV st.

10. Venecijanski strijelac ( detalj sa slike Vittore Carpaccio)

11. Mađarski husar (Albrecht Dürer, detalj slike 'Die Niernberger Feldschlange')

12. Strijelac XV st. (detalj slike Jan van Eyck/a)

13. Strijelac XV st. (detalj slike Hans/a   Memling/a)

    Rimski lu

Rimski luk i strelica

66