Drugi jesenji pohod OSI-ja na Hahlić

Planinarenje i penjanje za sve 5

Kada imaš volje ni vrijeme ti ne može ništa.

Po vremenskoj prognozi smo svi trebali ostati doma, no srećom zato se i zove 'prognoza'.
Vikend 16./17.11.2019. godine proveli smo hodajući s OSI-jima po Grobničkim alpama i druženjem u domu Hahlić.

Drugi jesenji uspon na Hahlić u odnosu na prvi trajao je dva dana. Inače, ovo nam je treći pohod OSI-ja do doma Hahlić a četvrti koji smo proveli. Planiramo dugoročno, zato uz inkluzijske pohode ujedno i vršimo edukaciju pratitelja.

Prvi dan smo, kao po nekoj navici, Lidija i ja dočekali na autobusnom kolodvoru (Žabica) Feruča i Emila. Feručo je došao autobusom iz Istre a Emil se spustio 'busom' s Pehlina.
U Dražicama smo popili kavu i dočekali Damira, te kupili kruh i bureke pa krenuli put Podkilavca.
Na mostu u Podkilavcu od kuda počinju staze za uspon na Grobničke alpe Lidija je parkirala svoje vozilo te smo stvari prebacili u terensko vozilo društva i krenuli do raskrsnice putova: 'podplaninu' i 'po kolci', od kuda počinje uspon za OSI.

Na početku staze Podplaninom,

na stazi podplaninom, u pozadini Cres, Riječki zaljev i Učka.

Uspon koji započinjemo na stazi -podplaninom- kao po nekom pravilu završavamo na Ćuninoj glavi 1157 m/nm i sa nje se spuštamo u dom Hahlić 1097 m/nm.

Na Ćuninoj glavi

Na Ćuninoj glavi

Ni Emilu ni Feruču nije ovo prvi uspon do doma, pa je stoga hodnja prošla rekli bi rutinski i ako za pratnju OSI-ja u planinu ne postoji rutina. Svaka hodnja je izazov.
Nakon kratkog odmora i ručka u domu krenuli smo u osvajanje vrhova.

Planinarski dom Hahlić

Za popodnevnu hodnju odabrali smo Osoje 1336 m/nm, šumoviti vrh između Fratra 1353 m/nm i Gornika 1318 m/nm.

Na putu za Osoje 

U šumi Osoje 1338 m/nm

Hodnja kakva se samo poželiti može, malo po proplancima pa kroz šumu i obavezno se nađe neko kamenje na putu. U dom smo se vratili taman pred kišu, a prohodali smo 24 143 koraka, ili oko 13 kilometara. Za jedan dan dosta.

U domu smo nastavili druženje uz gitaru koju je svirao Feručo a za večeru nam je Radojka spremila police (pole) s pancetom i za desert,  štrudla od jabuka.

Feručo i gitara

Drugo jutro su pristigli  Antonela i Ivica kao pojačanje za uspon na Fratar 1353 m/nm. Uspon je i za videće osobe zahtjevan a kamoli za OSI. Krenuli smo poslije doručka negdje oko devet sati, vrijeme je opet bilo na našoj strani. Kiša se ispadala tijekom noći. Šumski dio staze bio je mokar no gornji kameniti dio osušio je vjetar.

Prikaz jednog od laganijih prelazaka prepreke

Uvijek postoje ugodna iznenađenja, pa tako smo se i mi iznenadili kako smo brzo došli do vrha Fratra 1353 m/nm, već u deset i trideset bili smo na vrhu, udarili pečate u stare i nove knjižice, fotografirali se i uhvatili malo vjetra (rumeno lice).

Pri vrhu

Na vrhu Fratra 1353 m/nm

Silazak je bio puno oprezniji i zahtjevniji, no već u dvanaest i pol smo svi sjedili za stolom i čekali  jotu s kobasicom i pancetom koju je spremila naša domaćica Radojka. Do dva sata smo se družili a onda krenuli po kiši natrag. No što je kiša za iskusne planinare? Ništa, još jedno iskustvo u vođenju OSI-ja po nepovoljnim vremenskim uvjetima. Drugi dan smo napravili 15 967 koraka po planinskim stazama, ili oko osam kilometara. U dva dana 21 planinski kilometar ili 40 110 koraka. Sasvim zadovoljavajuće za OSI-je a i za nas koji ih pratimo.

Naučena lekcija:
- jesenje pohode duže od deset kilometara treba planirati u trajanju od dva dana.

Platak, priprema dva

Platak

Planinarenje i penjanje za sve ide dalje. 

Dana, 05.10.2019. sa Emilom smo odhodali veći dio trim staze na Platku. Emil je hodao sa dva štapa bez držanja za pratioca, no prije toga smo odradili vježbu sa 'aplikacijom' NaviLens.

NaviLens je mobilna 'aplikacija' koja služi slijepim osobama za orijentaciju u prostoru. Pokreće se mobilnim uređajem i prati unaprijed postavljene oznake te glasovno usmjeruje hodača. Stečeno iskustvo s uporabom NaviLens-a primijeniti će mo na  stazi za dom Hahlić, putem 'pod planinu'.

Drugi dio, samostalna hodnja sa dva planinarska štapa po trim stazi obogatio nas je novim znanjem.

Naime, širina staze je cca. metar i pol što slijepoj osobi koja je školovana za samostalnu hodnju pomoću bijelog štapa daje određenu sigurnost. Rubovi trim staze su malo povišeni dali na lijevoj ili desnoj strani, tako da slijepa osoba uvijek zna di je sredina staze, te se može samostalno kretati bez oslonca na pratitelja. U planinu ne ideš sam, no hodnja sa dva planinarska štapa Emilu je dala veći osjećaj stabilnosti/sigurnost.

Naučene lekcije:

-          -   Za samostalnu hodnju sa dva planinarska štapa, slijepa osoba obavezno mora proći školu 'bijelog štapa',

-          -   Nakon završene škole bijelog štapa, slijepa osoba mora proći i prvi korak obuke za slijepe planinare na Platku. (Prilagodba planinarskom štapu, nepoznatom terenu, razviti komunikacijske vještine, ...),

-          -   Za hodnju sa dva planinarska štapa po trim stazi ne trebaju dodatni taktilni elementi,

-         -    Kod NaviLens mobilne aplikacije treba osmisliti prikladniji način nošenja mobitela (mi smo se koristili nadlaktičnim steznikom - nosačem mobitela), koji prilikom hodnje zbog micanja ruke povremeno gubi signal pravca.

Trim staza na Platku koja se nalazi na 1100 m/nm uz malu doradu mogla bi poslužiti i za obuku planinara za rad s ostalim OSI-jima, (prvenstveno mislim na osobe koje koriste kolica) naravno, uz pripadajuću opremu.

Planinarenje i penjanje za sve - 4

Dana, 21/22.09.2019. godine nakon višegodišnjeg individualnoga rada sa OSI-jem, HPS nas je skupio sve na jednom mjestu u Vili Velebita na Baškim Oštarijama.

Zanimljiva i dinamična dva dana.

U subotu smo se upoznavali i prezentirali svoj dosadašnji rad sa OSI-jem, u nedjelju ujutro smo nastavili s prezentacijama.

Subota

Nedjelja ujutro

 Četiri slijepa planinara, četiri aktivna provoditelja ciljeva OSI –a, nedjelju u podne su krenula s učesnicima na Veliki Sadikovac (1286 m/nm). Hodnja do i sa vrha približila je učesnicima radne skupine načine vođenja slijepih osoba u planini. Željko i Stanko tehnikom štapa, Emil pomoću planinarske špage i Feruču pomoću ruke. Četiri osobe, četiri individue, svatko hoda na svoj način. Učesnici radne skupine naizmjenično su vodili slijepe osobe do i sa vrha. 

Aleksandra vodi Emila

Nekima od nas rutina, ostalima doživljaj.

Po grebenu Velikog Sadikovca

Veliki Sadikovac 1286 m/nm

U subotu navečer za kockastim stolom donijeli smo neke zaključke.

Prvi i osnovni zaključa glasi : 'Ima nas'.

Autor fotografije Alan Čaplar

Stjepan je pokrenu 'nas', Aleksandri je ostao teži dio, ona mora zajedno s nama,  pokrenuti  -njih-.

Podrazumijeva se, da će 'nas', pomoći Aleksandri da pokrene –njih-.

Nijedan početak nije lagan, nadam se kako će 'klipova' biti malo.

Stepenice, stube, škale, skale, lojtre, merdevine ili po Aleksandri skaline sastoje se i od gazišta. Zagazili jesmo.

Članovi našeg društva, koji su ujedno i bili prezentatori našega rada s OSI-jem bili su: Emil Mandarić (slijepa osoba), Damir Vurušić (vodič pripravnik) i Ivan Škvarić.

Planinarenje i penjanje za sve -tri

Još jedan uspješan pohod slijepih planinara.
Pohod slijepih planinara, uz vodiče PDa-'Obruč', povezali smo sa sedamdeset godišnjicom PDa-'Platak'.
Planinarsko društvo Platak povodom svojeg sedamdeset godina postojanja organizirala je prvi pohod na Snježnik, putem od Velikog doma na Platku do Snježnika (1505 m/nm) stazom kroz Grlo ili preko Rimskih vrata.
Izabrali smo lakši smjer, pa krenuli stazom kroz Grlo.

Marina i Edi ovaj put nisu mogli doći, pa su u zamjenu došle Nevenka, Sandra i Silvija, sve članice PDa-Obruč.
I opet smo spojili tri u jedan, Feručo istarski slijepi planinar, Emil riječki slijepi planinar i Željko zagrebački slijepi planinar.
Iz PD-Obruča u trećem pohodu sudjelovali su: Lidija, Nevenka, Sandra (vodič pripravnik), Silvija, Damir (vodič pripravnik) i Ivan.
Damir je vodio Feruča, Ivan je vodio Emila, Sandra je vodila Željka. Željko je najbolje prošao, njega su uz Sandrinu pratnju, pratile još tri planinarke.

Vrijeme je i treći put bilo na našoj strani.
Laganom hodnjom, zanimljivom za promatrače jer smo svi pratioci praćene osobe vodili na drugačiji način. Damir Feruča držanjem za ruksak, Ivan Emila uz pomoć planinarske špage vezane za ruksak i Sandra Željka pomoću planinarskog štapa.
Planinarenje kako se samo poželiti može, uz pregršt zabave (kao kazalište na otvorenom), doskočica, viceva i po koja Feručova pjesma. Do hodali i od hodali stazu, do i sa Snježnika (1505 m/nm).

Ono kad te u subotu nakon svih negativnih događaja zatrpaju sumorne misli, dođe nedjelja i napuni ti baterije pozitivom za narednih par mjeseci.

Ovaj put smo si dali truda i napravili prve planinarske dnevnike za slijepe planinare. Emil je donio pločice za Brailleovo pismo i uz mjesto pečata na listu papira koji je namijenjen za pisanje Braillice
upisao datum, mjesto i smjer pohoda.
Uz dogovor da bi trebali upisati i dvije prve hodnje slijepih planinara, te lagano doraditi uveznu komponentu, moći će mo knjižice pripremiti za širu uporabu.
Nakon maneštre s kobasicom u Velikom domu, Feručinog vina i Emilovih slatkiša, družili smo se do pet sati popodne. (Feruči je išao autobus za Istru u šest sati popodne, jedva stigli).

Razmijenili ili suočili smo razmišljanja, što treba ostaviti, što poboljšati, za sada ne treba ništa izbaciti.
Tri puta, je tri puta i polako se stvara jezgra vodiča za slijepe osobe u PDu-Obruč, inkluziju smo na pohodu PDa-Platak pokazali u punom smislu te riječi. Tko je htio vidio je, a tko nije a što će mo mu mi. 'Planinarenje i penjanje za sve' ide dalje. Inkluziju čine djela.

Pripreme za naredni četvrti pohod su u tijeku, pohod nekako vuče na slovo 'G', no prije toga slijedi nam viteška borba protiv slijepih osoba u pikadu, šahu, kartanju, dominu a sve povodom sedamdesete godišnjice osnutka Udruge slijepih PGŽ-a.

Platak, kao obučni centar za slijepe.

Uvod

Inkluzija, riječ  koja se toliko često spominje, a tako rijetko primjenjuje.

Platak kao mjesto cjelogodišnje rekreacije, pokazalo se idealnim za razvoj planinarskog duha kod slijepih i slabovidnih osoba.

Ubrzani način/ritam života odvojio je ljude od prirode, a posebno slijepe i slabovidne osobe.

Pasivnost, samovoljna izolacija, manjak kretanja, uzrokuje kod svih, pa tako i kod slijepih osoba povećanje psiho-fizioloških bolesti, povećanje tjelesne mase itd..

'Kretanjem do zdravlja'

Samoizolacija je najveći problem slijepih osoba. Zbog nemogućnosti samostalnog kretanja uz pomoć bijelog štapa van centra grada, a kako ne bi bili na teret svojih pratitelja ili obitelji, slijepe i/ili slabovidne osobe najčešće biraju samoizolaciju.

Zato u sklopu akcije 'Planinarenje i penjanje za sve', nastojimo slijepe i slabovidne osobe pokrenuti, izvući iz njihove samo-izoliranosti i uključiti u planinarske aktivnosti sukladno pojedinačnim/individualnim mogućnostima.

Razmišljajući kako slijepe i slabovidne osobe približiti prirodi u PGŽ-u, nametnuo se centar Platak. Platak je gradskom autobusnom linijom 12B povezan s Rijekom (Delta). Slijepe osobe i njihova pratnja, imaju besplatan prijevoz. Autobus, subotom, nedjeljom i blagdanom kreće s Delte u devet sati ujutro (9h), a povratak s Platka je u pet sati popodne (17h).

Planinarsko društvo 'Obruč'-Jelenje, u svom dosadašnjem radu, provelo je dvije akcije:'Slijepi u planini', dovodeći slijepe osobe/planinare do doma Hahlić i vrhova Dnić, Ćunina glava, Fratar i Hahlić. Proširujući svoju aktivnost, zajedno sa udrugom slijepih PGŽ-a, a s ciljem poboljšanja tjelesne aktivnosti slijepih osoba, napisao sam plan/hodogram rada sa slijepim osobama na rekreaciskom centru Platak.

Opis koraka

Pripreme bi se, uz nadzor planinara planinarskog društva Obruč-Jelenje, odvijale u više koraka.

Prvi korak: planinarski štap, makadam.

Prilagodba slijepih osoba hodanju uz pomoć planinarskog štapa i prateće osobe, te prilagodba neravnom nepoznatom terenu (makadamski put).

Cilj prvog koraka: građenje samopouzdanja, te uklanjanje straha od nepoznatog terena/okruženja i razvijanje komunikacijskih osobina.

Drugi korak: trim staza.

Trim staza u dužini od dva kilometra omogućuje nam stjecanje potrebne fizičke spreme za savladavanje planinarskih staza. Uz stručan nadzor profesora tjelesnog odgoja pomaže slijepim osobama da ojačanju mišićno tkivo, poboljšanju psihofizičke kondicije, te u konačnici, samostalnost kod izvođenja vježbi na spravama. Trim staza uz minimalnu doradu rubnika u konačnici bi dovela do mogućnosti samostalnog prolaza sa ili bez vježbanja.

Cilj drugog koraka: stjecanje minimalne kondicijske spreme za savladavanje trećeg koraka.

Treći korak: vrh Radeševo, makadam.

Treći bi korak obuhvatio uspon/silazak do vrha Radeševo, a kretao bi se makadamskim putom. Hodnja do vrha Radeševo u jednom smjeru, trajala bi oko sat i trideset minuta.

Cilj trećeg koraka: uhodavanje pratioca i prateće osobe, razvoj komunikacijskih vještina te uvid u vlastite mogućnosti.

Četvrti korak: vrh Radeševo, makadamska cesta, planinarska staza i šumska cesta.

U četvrtom koraku bi spojili planinarsku hodnju i makadamsku cestu do vrha Radeševo, koristeći naizmjenično planinarske prečice i makadamsku cestu. Za silazak s vrha Radeševo koristili bi makadamsku cestu, šumski put i planinarsku stazu koja kreće od planinarskog doma Sušak na Platku do Schlosserov-a doma na Risnjaku.

Cilj četvrtog koraka: razvijanje osjećaja za hodnju po različitom terenu.

Peti korak: Snježnik.

Svladavanjem svih prethodnih koraka, stekli bi se uvjeti za osvajanjem Snježnika. Za osvajanje Snježnika, koristili bi se svim naučenim lekcijama. Hodnjom po makadamskoj cesti, hodnjom po šumskom putu i hodnjom po planinarskoj stazi, a za osvajanje vrha Snježnik koristili bi dvije mogućnosti. Prva direktnija/strma, penjanjem uz postavljenu špagu i sajlu, i druga lakša, hodanjem uz planinarski dom pa po grebenu Snježnika do vrha.

            Uz dobru volju, tko zna, možda u budućnosti na Platku napravimo i prvi obučni centar za slijepe planinare.

Dopunjeno i prošireno, Slijepi u planini-dva, napisano za slijepe osobe

I na kraju smo dobili kratki esej.

Pohod na Hahlić, 23.03.'19. godine

                Ponekad se zapitam može li bolje (ne prečesto, da ne ugrozim zdravlje) i kao po nekom nepisanom pravilu, nakon boljeg, dođe još bolje, od prethodnog bolje.

                Kad sam se prošle godine uhvatio organizacije 'Slijepi u planini' u svom matičnom planinarskom društvu 'Obruč'-Jelenje, nisam ni slutio u što se upuštam. Riječ inkluzija, značila mi je samo to, riječ. No, upoznavši Emila (predsjednika udruge slijepih PGŽ-a), Sanju, Tomu, Marijana sve su slijepe osobe, shvatio sam da riječ inkluzija znači nešto više od

same riječi. Inkluzija ne mijenja potrebite, već nas same.

Mogao bi još o inkluziji, no ovaj krati osvrt je samo uvod u opis jednog predivnog dana.

                Dana, 18.11.'18. godine, u sklopu svojeg matičnoga planinarskog društva 'Obruč'-Jelenje odveli ili pratili smo prve slijepe planinare na Grobničke alpe sve do doma Hahlić. Unatoč jakoj buri (pa i orkanska) stečeno iskustvo je neprocjenjivo.

Upoznavajući Emila, širim krug kontakata i na Zagreb, te putem pisane i usmene (mobitel komunikacija) komunikacije polako upoznajem ekipu i dogovaram pohod po Grobničkim alpama. (Kako to u životu ide, pojedinac poznaje drugog pojedinca i priča se širi.)

Dana, 23.03.'19. godine (subota) dogovor koji je do tada živio na papiru postaje stvarnost.

Iz Zagreba u Podkilavac dolazi ekipa s dva motorna vozila. Dolaze: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek. Na Žabici (Riječki autobusni kolodvor) Lidija i ja dočekujemo Istranina Feruča Lazarića (slijepi planinar, koji je pokorio Olimp). U Podkilavcu nas čeka ekipa iz planinarskog društva Obruč: Marina, Edi i Damir.

U Podkilavcu kod mosta (polazište za Grobničke alpe) prvo je palo upoznavanje, pa dogovor o početnim detaljima. Terenskim vozilom planinarskog društva prebaciti će mo slijepe osobe i njihove pratitelje do početka staze 'podplaninom'. Lidija će svojim motornim vozilom

prebaciti:Marinu, Edija i mene do pod Buru (zimski stanovi za ovce), deset minuta niže od polazne točke. Ostatak Zagrebačke ekipe: Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek će samostalno dohodati do doma na Hahliću odabrali su put Čeke. Pokazalo se da se taj izbor isplatio jednom članu ekipe. Naime Nenad je na stazi ulovio fenomenalan planinarsko-lovački trofej: gojzericom je nagazio na poveći jelenski rog. Zadovoljan Nenad je sa svojim trofejem ostao u domu Halić, a tri planinarska mušketira Mišel, Josip i Stjepan su se nakon doma uputili put Obruča.

Kratki opis/osvrt brže ekipe napisao je Mišel, oni su krenuli putem 'po Čeki':

'' Prvi nam je ovo posjet Grobničkim alpama pa su nestrpljivost i želja da se krene toliki da ekipu skupljam i prije dogovorenoga vremena što je njih iznenadilo, a samo sam jednom zakasnio..jednom previše!

Uz pregršt šala i smijeha dolazimo u Podkilavac gdje su nas srdačno dočekali domaćini iz PD Obruč-a, sunce i planina, a budući da se dan po jutru poznaje, već na startu je bilo jasno da će ovo biti divan dan. Staza je strma i u početku ide kroz nisko šumsko raslinje gdje srećemo konje na paši, koji kao da nam pogledom pokazuju put do vršnoga grebena gdje nam se otvaraju prekrasni vidici na okolne vrhove i more sve do otoka Raba. Kratka pauza i nastavljamo dalje, slikovitim livadama koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, do planinarskog doma Hahlić koji je jednako očaravajući kao i priroda koja ga okružuje.

Ostatak ekipe je već otišao na obližnji Dnić te smo odlučili predahnuti i okrijepiti se u 'ladovini' ovog prekrasnog doma u koji ćemo se sigurno vratiti, jer ovdje uistinu moraš doći na više

dana, kako bi upio sve ljepote Grobničkih alpa. I kada su gojzerice već počele titrati i tražiti pokret, pojavljuje se Stjepan koji je uvijek za akciju i u dvije riječi pada dogovor da idemo na najviši vrh Obruč i da odmah krećemo, a od sreće i želje za hodanjem grabimo velikim koracima.

Strmo je, pa još strmije, pa šuma, pa strmo, pa stijene i škrape, pa još strmije, a pogledi na Risnjak i Snježnik pod snijegom nas pune elanom dok hvatamo zrak i brišemo znoj iz očiju, bar ja, a istovremeno maštam o moru koje nam ostaje iza leđa..mmmm...kako bi prijalo

sad uskočiti u more i osvježiti se. I tako nas tri mušketira stigosmo na Obruč i ostajemo zadivljeni pogledom koji se prostire svuda oko nas pa smo odlučili malo duže uživati u suncu i panorami, a na povratku podno vrha srećemo Edija koji nam je krenuo u susret i svi se zajedno preko Ćunine glave vraćamo u Hahlić.

Nikad dosta dobrih ljudi, lijepih riječi, širokih osmijeha i čvrstih zagrljaja. Mišel''

Povratak nižem, sporijem timu:

Prije same hodnje, Damir Vurušić, vodič-pripravnik, član PD-a Obruč obratio nam se, upozorio na težinu staze, vremenski tok i uvjete pri vrhu Planine (jača bura).

Krenuli smo oko devet sati. Stjepan vodi Željka. Karmen vodi Gordanu. Edi

vodi Feruča. ''Vjerovali vi meni ili ne svo troje su planinarili na svoj način, slično, a opet drukčije..Feručo je hodao tako da se cijelo vrijeme držao za dodatnu omču na ruksaku svog pratitelja Edija. Gordana je išla oslonjena na ruku svoje pratiteljice Karmen. Željko je planinario tehnikom štap-vodilja. Jedan štap je produžio te su ga on i Stjepan držali u istoj ruci, svaki za jedan kraj te je Željko za Stjepanom išao kao auto prikolica. Zajedničkom svima trima slijepim planinarima je to što su u drugoj ruci imali planinarski štap kao dodatni oslonac. Marina, Lidija, Damir i ja smo bili tu stalno blizu njih kao neka vrsta osigurača te dodatno pomagali cijelu hodnju. (Pozadinsko siguranje.)''

Laganim hodom, prvo šumskim putem a potom stazom koja ukoso sječe Planinu

(jači nagib), popeli smo se do vrha Planine.

Potom smo vrhom planine (grebenom) uz pratnju jačeg vjetra (bure) 'dohodali' do Ćunine glave.

Bacili 'fotkanje' i strmom stazom za manje od deset minuta se spustili u dom Hahlić.

U domu se nismo zadržavali. Pozdravili smo domare i najavili se za ručak, te ostavili Gordanu i Karmen da se griju na suncu u zavjetrini doma, a mi ostali smo krenuli put Dnića.

Put za Dnić je lagana planinarska staza koja ima svoje korijenje, busene, kamenje, dolce i pri vrhu škrape. Cijelim putem pratnja je slijepim planinarima ukazivala na prepreke na stazi, veće kamenje te usmjeravala njihovu trasu na način da im štoviše olakšaju planinarenje. Na vrhu Dnića uz obavezno lupanje pečata palo je i 'fotkanje' s pozadinom Fratra, Suhog vrha i Obruča.

Tu smo u povratku prvi put zamijenili Željkovog vodiča. Stjepan je požurio naprijed da ulovi ekipu za Obruč, a ja sam zamijenio Stjepana i postao pratnja Željku. Naučio me je da je dobro davati što više informacija o stazi,da je svaka informacija dobro došla, da posebno obratim pažnju na grane u visini glave kako slijepi planinar ne bi postao aktivni član markacističke skupine.

Dolaskom u dom Hahlić, krenulo je presvlačenje, pa mali odmor, pa od Željka domara dobra 'maneštra' s još boljim kobasicama, pa kava/čaj/piva i Feručino istarsko vino crno/bijelo, pa slatkiši na kraju.

Vjetar je stao, tako da je druženje ispred doma na prekrasnom proljetnom danu prošlo u ugodnom razgovoru i još ljepšem pogledu. Pauzu su Gordana i Karmen iskoristile da se popnu na vrh Hahlić (1112 m/nm). Gordana da čuje šum vjetroelektrane, a Karmen da vidi vjetroelektranu, meteo postaju i solarne panele, te Grobničko polje i Riječki zaljev, kao i vrhove Dnić, Fratar, Suhi vrh, Obruč i Ćuninu glavu.

Sve što je dobro kratko traje. Tako i naše druženje ispred doma na Hahliću.

U tri sata poslije podne vrijeme je bilo za silazak. Željko domar je kliknuo zajedničku fotografiju.

 Slijedila je podjela u dvije grupe i pozdravljanje s domarima. Prva brža grupa morala se spustiti sve do Podkilavca,  a mi prateća grupa s novom izmjenom, Zdravko  vodi Željka,  krenuli smo istom stazom do motornih vozila. Sunce je ugrijalo, a vjetar oslabio, tako da smo svi dobili ugodnu boju lica. Silazak se činio daleko lakši (bar kod cura) i brži, a i vjetar je

stao. Lagano je pirkao, taman koliko treba. Pri kraju puta, Damir je preuzeo vođenje Željka od Zdravka,osigurač je bila Marina. (Neka svi probaju kako je to rekao Željko).Malo prije pet sati stigli smo do motornih vozila, završno se raspremili i spustili do mosta u Podkilavcu.

Feručo, opis dana.

''HAHLIĆ

Poznato brdo u tzv. Grobničkim alpama, nadomak Rijeke. Tik do vrha lijepi istoimeni dom, omiljeno sastajalište planinara.

Slušajući emisiju na Hrvatskom radiju o osobama s invaliditetom Doznao sam za gospodina Stjepana Dupca koji je od HPS-a uzeo obavezu da će voditi program planinarenja i penjanja osoba s invaliditetom. Pošto spadam u tu kategoriju sa zadovoljstvom sam ga nazvao, objasnio mu o mojem planinarenju na slijepo. Govori da mu je vrlo drago što sam mu se obratio i pozvao me da im se mogu pridružiti na prvoj sljedećoj planinarskoj turi. I ne samo to, još je rekao ako znam za neku invalidnu osobu koja bi željela planinariti da je slobodno pozovem. No, za sada sam u Istri jedini takav što planinarim pa se tako uputim autobusom prema Rijeci. Dočekuje me Ivan, ljubazni planinar iz PD Obruč-a. Nakon upoznavanja je uslijedila šetnja do automobila. Dočekuje nas Lidija, dama-vozačica koja nas ugodno odvede do Dražica. Ispijamo kavu te nastavljamo do Podkilavca otkuda započinje današnji uspon. Susrećemo se sa Zagrebačkom ekipom. Odranije poznam slijepe planinare Željka i Gordanu pa me susret s njima u brdima puno veseli. Uz uobičajenu razmjenu zafrkancije upoznajem svog današnjeg pratitelja. Edi , ljubazni riječki planinar i njegova simpatična supruga Marina. Nakon uvodnih riječi vodiča Damira krećemo. Uobičajenim stilom, lijeva ruka na ruksak a desnom držim štap.

 Staza je uska pa se krećem za Edijem, uglavnom po kamenjaru. Ćaskamo o svemu i svačemu uz njegova povremena upozorenja na malobrojne prepreke na stazi. Popraćeni mjestimice jačim naletima bure nakon dva sata laganog uspinjanja po osrednje teškoj stazi stižemo do Ćunine glave. Uživam u Edijevom opisu pogleda na Kvarner i okolna brda. Domalo udarimo u ugodan spust po strmoj travnatoj padini. Brzo stižemo do doma ali se prije ručka opet penjemo na obližnje brdo, Dnić. Ponovo uživamo u prekrasnom vidiku. Spuštamo se prema domu i izdaleka se osjeća primamljiv miris kuhinje. Divota. Pitaju me dali idem još na brdo Obruč, ali ljubazno odgovaram da idući dan idem planinariti po Medvednici pa moram štedjeti snagu. S užitkom konzumiram grah upućujući pohvale kuharu Željku. Vrijeme je lijepo pa se selimo na sunce,pred dom. Razgovaram s Karmen i Zdravkom , dijelom Zagrebačke ekipe. Tema, Uvijek zanimljiva o planinarskim pustolovinama. Pošto lijepi trenuci prelete tako je i brzo došao čas povratka. Nakon uobičajenog fotkanja udarimo u spust. Ali ubrzo nas zaustavljaju Radojka i Zvonko, domari doma Hahlić i nude pićem. Konjak i rakija s encijanom. Na njihovo ljubazno inzistiranje uzimam rakiju. začuđujuće ukusna. Domalo se opraštamo od ljubaznoga planinarskog para i nastavljamo sa silaskom. Dolazimo na početnu točku današnje planinarske ture dosta brzo kao što kaže Edi. Slijedi razmjena mobitela i uz uobičajeno, doviđenja na idućoj planini.

Na kraju, hvala Stjepanu, Ivanu, Ediju, Lidiji, Marini i svim ostalima koji su bili dio ekipe na ugodno provedenom danu u prirodi.

Feručo Lazarić''

I kako to na kraju biva, svatko je krenuo na svoju stranu. Dva auta za Zagreb, dva auta za Rijeku i jedno za Dražice.

Što reći na kraju, a da ne ponovim superlative iz prvog posta od 18.11.'18. godine.

Bilo je to poučno, zanimljivo i nadasve lijepo iskustvo.

Tako se pune životne baterije.

Ponovilo se.

U životu, male stvari

Ljude čine sretnim.

Kretanje po planini

Odmor je za dušu                                              

A okrijepa za tijelo. IŠ

Planinarenje i penjanje za sve - dva

'Planinarenje i penjanje za sve'

                Ponekad se zapitam može li bolje (ne prečesto, da ne ugrozim zdravlje) i kao po nekom nepisanom pravilu, nakon boljeg, dođe još bolje, od prethodnog bolje.

                Kad sam se prošle godine uhvatio organizacije 'Slijepi u planini' u svom matičnom planinarskom društvu 'Obruč'-Jelenje, nisam ni slutio u što se upuštam. Riječ inkluzija, značila mi je samo to, riječ. No, upoznavši Emila (predsjednika udruge slijepih PGŽ-a), Sanju, Tomu, Marijana sve su slijepe osobe, shvatio sam da riječ inkluzija znači nešto više od same riječi. Inkluzija ne mijenja potrebite, već nas same.

                Mogao bi još o inkluziji, no ovaj krati osvrt je samo uvod u opis jednog predivnog dana.

                Dana, 18.11.'18. godine, u sklopu svojeg matičnoga planinarskog društva 'Obruč'-Jelenje odveli ili pratili smo prve slijepe planinare na Grobničke alpe sve do doma Hahlić. Unatoč jakoj buri (pa i orkanska) stečeno iskustvo je neprocjenjivo.

                Upoznavajući Emila, širim krug kontakata i na Zagreb, te putem pisane i usmene (mobitel komunikacija) komunikacije polako upoznajem ekipu i dogovaram pohod po Grobničkim alpama. (Kako to u životu ide, pojedinac poznaje drugog pojedinca i priča se širi.)

                Dana, 23.03.'19. godine (subota) dogovor koji je do tada živio na papiru postaje stvarnost.

Iz Zagreba u Podkilavac dolazi ekipa s dva motorna vozila. Dolaze: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek. Na Žabici (Riječki autobusni kolodvor) Lidija i ja dočekujemo Istranina Feruča Lazarića (slijepi planinar, koji je pokorio Olimp). U Podkilavcu nas čeka ekipa iz planinarskog društva Obruč: Marina, Edi i Damir.

U Podkilavcu kod mosta (polazište za Grobničke alpe) prvo je palo upoznavanje, pa dogovor o početnim detaljima. Terenskim vozilom planinarskog društva prebaciti će mo slijepe osobe i njihove pratitelje do početka staze 'podplaninom'. Lidija će svojim motornim vozilom prebaciti:Marinu, Edija i mene do pod Buru (zimski stanovi za ovce), deset minuta niže od polazne točke. Ostatak Zagrebačke ekipe: Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek će samostalno dohodati do doma na Hahliću (odabrali su put Čeke?), a nakon toga idu sa Stjepanom na Obruč.

Prije same hodnje, Damir Vurušić, vodič-pripravnik, član PD-a Obruč obratio nam se, upozorio na težinu staze, vremenski tok i uvjete pri vrhu Planine (jača bura).

Stjepan vodi Željka

Karmen vodi Gordanu

Edi vodi Feruča

Pozadinska ekipa

Krenuli smo oko devet sati. Stjepan vodi Željka. Karmen vodi Gordanu. Edi vodi Feruča. Marina, Lidija, Damir i ja smo pratnja. (Pozadinsko osiguranje.)

Laganim hodom, prvo šumskim putem a potom stazom koja ukoso sječe Planinu (jači nagib), popeli smo se do vrha Planine. 

Potom smo vrhom planine (grebenom) uz pratnju jačeg vjetra (bure) 'dohodali' do Ćunine glave. 

Na Ćuninoj glavi

Bacili 'fotkanje' i strmom stazom za manje od deset minuta se spustili u dom Hahlić.

U domu se nismo zadržavali. Pozdravili smo domare i najavili se za ručak, te ostavili Gordanu i Karmen da se griju na suncu u zavjetrini doma, a mi ostali smo krenuli put Dnića.

Put za Dnić je lagana planinarska staza koja ima svoje korijenje, busene, kamenje, dolce i pri vrhu škrape. Na vrhu Dnića uz obavezno lupanje pečata palo je i 'fotkanje' s pozadinom Fratra, Suhog vrha i Obruča.

Na vrhu Dnića

 Tu smo u povratku prvi put zamijenili Željkovog vodiča. Stjepan je požurio naprijed da ulovi ekipu za Obruč, a ja sam zamijenio Stjepana i postao pratnja Željku.

Dolaskom u dom Hahlić, krenulo je presvlačenje, pa mali odmor, pa od Željka domara dobra 'maneštra' s još boljim kobasicama, pa kava/čaj/piva i Feručino istarsko vino crno/bijelo, pa slatkiši na kraju.

Vjetar je stao, tako da je druženje ispred doma na prekrasnom proljetnom danu prošlo u ugodnom razgovoru i još ljepšem pogledu. Pauzu su Gordana i Karmen iskoristile da se popnu na vrh Hahlić (1112 m/nm). Gordana da čuje šum vjetroelektrane, a Karmen da vidi vjetroelektranu, meteo postaju i solarne panele, te Grobničko polje i Riječki zaljev, kao i vrhove Dnić, Fratar, Suhi vrh, Obruč i Ćuninu glavu.

Na vrhu Hahlića

Sve što je dobro kratko traje. Tako i naše druženje ispred doma na Hahliću.

Ispred doma Hahlić

 U tri sata poslije podne vrijeme je bilo za silazak. Željko domar je kliknuo zajedničku fotografiju.

Zajednička slika

 Slijedila je podjela u dvije grupe i pozdravljanje s domarima. Prva brža grupa morala se spustiti sve do Podkilavca,

Brža grupa

 a mi prateća grupa s novom izmjenom, Zdravko vodi Željka,

Zdravko vodi Željka

 krenuli smo istom stazom do motornih vozila. Sunce je ugrijalo, a vjetar oslabio, tako da smo svi dobili ugodnu boju lica. Silazak se činio daleko lakši (bar kod cura) i brži, a i vjetar je stao. Lagano je pirkao, taman koliko treba. Pri kraju puta, Damir je preuzeo vođenje Željka od Zdravka. 

Damir vodi Željka

(Neka svi probaju kako je to –Željkove riječi).Malo prije pet sati stigli smo do motornih vozila, završno se raspremili i spustili do mosta u Podkilavcu.

I kako to na kraju biva, svatko je krenuo na svoju stranu. Dva auta za Zagreb, dva auta za Rijeku i jedno za Dražice.

Što reći na kraju, a da ne ponovim superlative iz prvog posta od 18.11.'18. godine.

Bilo je to poučno, zanimljivo i nadasve lijepo iskustvo.

Tako se pune životne baterije.

Ponovilo se.