Dopunjeno i prošireno, Slijepi u planini-dva, napisano za slijepe osobe

I na kraju smo dobili kratki esej.

Pohod na Hahlić, 23.03.'19. godine

                Ponekad se zapitam može li bolje (ne prečesto, da ne ugrozim zdravlje) i kao po nekom nepisanom pravilu, nakon boljeg, dođe još bolje, od prethodnog bolje.

                Kad sam se prošle godine uhvatio organizacije 'Slijepi u planini' u svom matičnom planinarskom društvu 'Obruč'-Jelenje, nisam ni slutio u što se upuštam. Riječ inkluzija, značila mi je samo to, riječ. No, upoznavši Emila (predsjednika udruge slijepih PGŽ-a), Sanju, Tomu, Marijana sve su slijepe osobe, shvatio sam da riječ inkluzija znači nešto više od

same riječi. Inkluzija ne mijenja potrebite, već nas same.

Mogao bi još o inkluziji, no ovaj krati osvrt je samo uvod u opis jednog predivnog dana.

                Dana, 18.11.'18. godine, u sklopu svojeg matičnoga planinarskog društva 'Obruč'-Jelenje odveli ili pratili smo prve slijepe planinare na Grobničke alpe sve do doma Hahlić. Unatoč jakoj buri (pa i orkanska) stečeno iskustvo je neprocjenjivo.

Upoznavajući Emila, širim krug kontakata i na Zagreb, te putem pisane i usmene (mobitel komunikacija) komunikacije polako upoznajem ekipu i dogovaram pohod po Grobničkim alpama. (Kako to u životu ide, pojedinac poznaje drugog pojedinca i priča se širi.)

Dana, 23.03.'19. godine (subota) dogovor koji je do tada živio na papiru postaje stvarnost.

Iz Zagreba u Podkilavac dolazi ekipa s dva motorna vozila. Dolaze: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek. Na Žabici (Riječki autobusni kolodvor) Lidija i ja dočekujemo Istranina Feruča Lazarića (slijepi planinar, koji je pokorio Olimp). U Podkilavcu nas čeka ekipa iz planinarskog društva Obruč: Marina, Edi i Damir.

U Podkilavcu kod mosta (polazište za Grobničke alpe) prvo je palo upoznavanje, pa dogovor o početnim detaljima. Terenskim vozilom planinarskog društva prebaciti će mo slijepe osobe i njihove pratitelje do početka staze 'podplaninom'. Lidija će svojim motornim vozilom

prebaciti:Marinu, Edija i mene do pod Buru (zimski stanovi za ovce), deset minuta niže od polazne točke. Ostatak Zagrebačke ekipe: Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek će samostalno dohodati do doma na Hahliću odabrali su put Čeke. Pokazalo se da se taj izbor isplatio jednom članu ekipe. Naime Nenad je na stazi ulovio fenomenalan planinarsko-lovački trofej: gojzericom je nagazio na poveći jelenski rog. Zadovoljan Nenad je sa svojim trofejem ostao u domu Halić, a tri planinarska mušketira Mišel, Josip i Stjepan su se nakon doma uputili put Obruča.

Kratki opis/osvrt brže ekipe napisao je Mišel, oni su krenuli putem 'po Čeki':

'' Prvi nam je ovo posjet Grobničkim alpama pa su nestrpljivost i želja da se krene toliki da ekipu skupljam i prije dogovorenoga vremena što je njih iznenadilo, a samo sam jednom zakasnio..jednom previše!

Uz pregršt šala i smijeha dolazimo u Podkilavac gdje su nas srdačno dočekali domaćini iz PD Obruč-a, sunce i planina, a budući da se dan po jutru poznaje, već na startu je bilo jasno da će ovo biti divan dan. Staza je strma i u početku ide kroz nisko šumsko raslinje gdje srećemo konje na paši, koji kao da nam pogledom pokazuju put do vršnoga grebena gdje nam se otvaraju prekrasni vidici na okolne vrhove i more sve do otoka Raba. Kratka pauza i nastavljamo dalje, slikovitim livadama koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, do planinarskog doma Hahlić koji je jednako očaravajući kao i priroda koja ga okružuje.

Ostatak ekipe je već otišao na obližnji Dnić te smo odlučili predahnuti i okrijepiti se u 'ladovini' ovog prekrasnog doma u koji ćemo se sigurno vratiti, jer ovdje uistinu moraš doći na više

dana, kako bi upio sve ljepote Grobničkih alpa. I kada su gojzerice već počele titrati i tražiti pokret, pojavljuje se Stjepan koji je uvijek za akciju i u dvije riječi pada dogovor da idemo na najviši vrh Obruč i da odmah krećemo, a od sreće i želje za hodanjem grabimo velikim koracima.

Strmo je, pa još strmije, pa šuma, pa strmo, pa stijene i škrape, pa još strmije, a pogledi na Risnjak i Snježnik pod snijegom nas pune elanom dok hvatamo zrak i brišemo znoj iz očiju, bar ja, a istovremeno maštam o moru koje nam ostaje iza leđa..mmmm...kako bi prijalo

sad uskočiti u more i osvježiti se. I tako nas tri mušketira stigosmo na Obruč i ostajemo zadivljeni pogledom koji se prostire svuda oko nas pa smo odlučili malo duže uživati u suncu i panorami, a na povratku podno vrha srećemo Edija koji nam je krenuo u susret i svi se zajedno preko Ćunine glave vraćamo u Hahlić.

Nikad dosta dobrih ljudi, lijepih riječi, širokih osmijeha i čvrstih zagrljaja. Mišel''

Povratak nižem, sporijem timu:

Prije same hodnje, Damir Vurušić, vodič-pripravnik, član PD-a Obruč obratio nam se, upozorio na težinu staze, vremenski tok i uvjete pri vrhu Planine (jača bura).

Krenuli smo oko devet sati. Stjepan vodi Željka. Karmen vodi Gordanu. Edi

vodi Feruča. ''Vjerovali vi meni ili ne svo troje su planinarili na svoj način, slično, a opet drukčije..Feručo je hodao tako da se cijelo vrijeme držao za dodatnu omču na ruksaku svog pratitelja Edija. Gordana je išla oslonjena na ruku svoje pratiteljice Karmen. Željko je planinario tehnikom štap-vodilja. Jedan štap je produžio te su ga on i Stjepan držali u istoj ruci, svaki za jedan kraj te je Željko za Stjepanom išao kao auto prikolica. Zajedničkom svima trima slijepim planinarima je to što su u drugoj ruci imali planinarski štap kao dodatni oslonac. Marina, Lidija, Damir i ja smo bili tu stalno blizu njih kao neka vrsta osigurača te dodatno pomagali cijelu hodnju. (Pozadinsko siguranje.)''

Laganim hodom, prvo šumskim putem a potom stazom koja ukoso sječe Planinu

(jači nagib), popeli smo se do vrha Planine.

Potom smo vrhom planine (grebenom) uz pratnju jačeg vjetra (bure) 'dohodali' do Ćunine glave.

Bacili 'fotkanje' i strmom stazom za manje od deset minuta se spustili u dom Hahlić.

U domu se nismo zadržavali. Pozdravili smo domare i najavili se za ručak, te ostavili Gordanu i Karmen da se griju na suncu u zavjetrini doma, a mi ostali smo krenuli put Dnića.

Put za Dnić je lagana planinarska staza koja ima svoje korijenje, busene, kamenje, dolce i pri vrhu škrape. Cijelim putem pratnja je slijepim planinarima ukazivala na prepreke na stazi, veće kamenje te usmjeravala njihovu trasu na način da im štoviše olakšaju planinarenje. Na vrhu Dnića uz obavezno lupanje pečata palo je i 'fotkanje' s pozadinom Fratra, Suhog vrha i Obruča.

Tu smo u povratku prvi put zamijenili Željkovog vodiča. Stjepan je požurio naprijed da ulovi ekipu za Obruč, a ja sam zamijenio Stjepana i postao pratnja Željku. Naučio me je da je dobro davati što više informacija o stazi,da je svaka informacija dobro došla, da posebno obratim pažnju na grane u visini glave kako slijepi planinar ne bi postao aktivni član markacističke skupine.

Dolaskom u dom Hahlić, krenulo je presvlačenje, pa mali odmor, pa od Željka domara dobra 'maneštra' s još boljim kobasicama, pa kava/čaj/piva i Feručino istarsko vino crno/bijelo, pa slatkiši na kraju.

Vjetar je stao, tako da je druženje ispred doma na prekrasnom proljetnom danu prošlo u ugodnom razgovoru i još ljepšem pogledu. Pauzu su Gordana i Karmen iskoristile da se popnu na vrh Hahlić (1112 m/nm). Gordana da čuje šum vjetroelektrane, a Karmen da vidi vjetroelektranu, meteo postaju i solarne panele, te Grobničko polje i Riječki zaljev, kao i vrhove Dnić, Fratar, Suhi vrh, Obruč i Ćuninu glavu.

Sve što je dobro kratko traje. Tako i naše druženje ispred doma na Hahliću.

U tri sata poslije podne vrijeme je bilo za silazak. Željko domar je kliknuo zajedničku fotografiju.

 Slijedila je podjela u dvije grupe i pozdravljanje s domarima. Prva brža grupa morala se spustiti sve do Podkilavca,  a mi prateća grupa s novom izmjenom, Zdravko  vodi Željka,  krenuli smo istom stazom do motornih vozila. Sunce je ugrijalo, a vjetar oslabio, tako da smo svi dobili ugodnu boju lica. Silazak se činio daleko lakši (bar kod cura) i brži, a i vjetar je

stao. Lagano je pirkao, taman koliko treba. Pri kraju puta, Damir je preuzeo vođenje Željka od Zdravka,osigurač je bila Marina. (Neka svi probaju kako je to rekao Željko).Malo prije pet sati stigli smo do motornih vozila, završno se raspremili i spustili do mosta u Podkilavcu.

Feručo, opis dana.

''HAHLIĆ

Poznato brdo u tzv. Grobničkim alpama, nadomak Rijeke. Tik do vrha lijepi istoimeni dom, omiljeno sastajalište planinara.

Slušajući emisiju na Hrvatskom radiju o osobama s invaliditetom Doznao sam za gospodina Stjepana Dupca koji je od HPS-a uzeo obavezu da će voditi program planinarenja i penjanja osoba s invaliditetom. Pošto spadam u tu kategoriju sa zadovoljstvom sam ga nazvao, objasnio mu o mojem planinarenju na slijepo. Govori da mu je vrlo drago što sam mu se obratio i pozvao me da im se mogu pridružiti na prvoj sljedećoj planinarskoj turi. I ne samo to, još je rekao ako znam za neku invalidnu osobu koja bi željela planinariti da je slobodno pozovem. No, za sada sam u Istri jedini takav što planinarim pa se tako uputim autobusom prema Rijeci. Dočekuje me Ivan, ljubazni planinar iz PD Obruč-a. Nakon upoznavanja je uslijedila šetnja do automobila. Dočekuje nas Lidija, dama-vozačica koja nas ugodno odvede do Dražica. Ispijamo kavu te nastavljamo do Podkilavca otkuda započinje današnji uspon. Susrećemo se sa Zagrebačkom ekipom. Odranije poznam slijepe planinare Željka i Gordanu pa me susret s njima u brdima puno veseli. Uz uobičajenu razmjenu zafrkancije upoznajem svog današnjeg pratitelja. Edi , ljubazni riječki planinar i njegova simpatična supruga Marina. Nakon uvodnih riječi vodiča Damira krećemo. Uobičajenim stilom, lijeva ruka na ruksak a desnom držim štap.

 Staza je uska pa se krećem za Edijem, uglavnom po kamenjaru. Ćaskamo o svemu i svačemu uz njegova povremena upozorenja na malobrojne prepreke na stazi. Popraćeni mjestimice jačim naletima bure nakon dva sata laganog uspinjanja po osrednje teškoj stazi stižemo do Ćunine glave. Uživam u Edijevom opisu pogleda na Kvarner i okolna brda. Domalo udarimo u ugodan spust po strmoj travnatoj padini. Brzo stižemo do doma ali se prije ručka opet penjemo na obližnje brdo, Dnić. Ponovo uživamo u prekrasnom vidiku. Spuštamo se prema domu i izdaleka se osjeća primamljiv miris kuhinje. Divota. Pitaju me dali idem još na brdo Obruč, ali ljubazno odgovaram da idući dan idem planinariti po Medvednici pa moram štedjeti snagu. S užitkom konzumiram grah upućujući pohvale kuharu Željku. Vrijeme je lijepo pa se selimo na sunce,pred dom. Razgovaram s Karmen i Zdravkom , dijelom Zagrebačke ekipe. Tema, Uvijek zanimljiva o planinarskim pustolovinama. Pošto lijepi trenuci prelete tako je i brzo došao čas povratka. Nakon uobičajenog fotkanja udarimo u spust. Ali ubrzo nas zaustavljaju Radojka i Zvonko, domari doma Hahlić i nude pićem. Konjak i rakija s encijanom. Na njihovo ljubazno inzistiranje uzimam rakiju. začuđujuće ukusna. Domalo se opraštamo od ljubaznoga planinarskog para i nastavljamo sa silaskom. Dolazimo na početnu točku današnje planinarske ture dosta brzo kao što kaže Edi. Slijedi razmjena mobitela i uz uobičajeno, doviđenja na idućoj planini.

Na kraju, hvala Stjepanu, Ivanu, Ediju, Lidiji, Marini i svim ostalima koji su bili dio ekipe na ugodno provedenom danu u prirodi.

Feručo Lazarić''

I kako to na kraju biva, svatko je krenuo na svoju stranu. Dva auta za Zagreb, dva auta za Rijeku i jedno za Dražice.

Što reći na kraju, a da ne ponovim superlative iz prvog posta od 18.11.'18. godine.

Bilo je to poučno, zanimljivo i nadasve lijepo iskustvo.

Tako se pune životne baterije.

Ponovilo se.

U životu, male stvari

Ljude čine sretnim.

Kretanje po planini

Odmor je za dušu                                              

A okrijepa za tijelo. IŠ