Planinarenje i penjanje za sve - dva

'Planinarenje i penjanje za sve'

                Ponekad se zapitam može li bolje (ne prečesto, da ne ugrozim zdravlje) i kao po nekom nepisanom pravilu, nakon boljeg, dođe još bolje, od prethodnog bolje.

                Kad sam se prošle godine uhvatio organizacije 'Slijepi u planini' u svom matičnom planinarskom društvu 'Obruč'-Jelenje, nisam ni slutio u što se upuštam. Riječ inkluzija, značila mi je samo to, riječ. No, upoznavši Emila (predsjednika udruge slijepih PGŽ-a), Sanju, Tomu, Marijana sve su slijepe osobe, shvatio sam da riječ inkluzija znači nešto više od same riječi. Inkluzija ne mijenja potrebite, već nas same.

                Mogao bi još o inkluziji, no ovaj krati osvrt je samo uvod u opis jednog predivnog dana.

                Dana, 18.11.'18. godine, u sklopu svojeg matičnoga planinarskog društva 'Obruč'-Jelenje odveli ili pratili smo prve slijepe planinare na Grobničke alpe sve do doma Hahlić. Unatoč jakoj buri (pa i orkanska) stečeno iskustvo je neprocjenjivo.

                Upoznavajući Emila, širim krug kontakata i na Zagreb, te putem pisane i usmene (mobitel komunikacija) komunikacije polako upoznajem ekipu i dogovaram pohod po Grobničkim alpama. (Kako to u životu ide, pojedinac poznaje drugog pojedinca i priča se širi.)

                Dana, 23.03.'19. godine (subota) dogovor koji je do tada živio na papiru postaje stvarnost.

Iz Zagreba u Podkilavac dolazi ekipa s dva motorna vozila. Dolaze: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek. Na Žabici (Riječki autobusni kolodvor) Lidija i ja dočekujemo Istranina Feruča Lazarića (slijepi planinar, koji je pokorio Olimp). U Podkilavcu nas čeka ekipa iz planinarskog društva Obruč: Marina, Edi i Damir.

U Podkilavcu kod mosta (polazište za Grobničke alpe) prvo je palo upoznavanje, pa dogovor o početnim detaljima. Terenskim vozilom planinarskog društva prebaciti će mo slijepe osobe i njihove pratitelje do početka staze 'podplaninom'. Lidija će svojim motornim vozilom prebaciti:Marinu, Edija i mene do pod Buru (zimski stanovi za ovce), deset minuta niže od polazne točke. Ostatak Zagrebačke ekipe: Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek će samostalno dohodati do doma na Hahliću (odabrali su put Čeke?), a nakon toga idu sa Stjepanom na Obruč.

Prije same hodnje, Damir Vurušić, vodič-pripravnik, član PD-a Obruč obratio nam se, upozorio na težinu staze, vremenski tok i uvjete pri vrhu Planine (jača bura).

Stjepan vodi Željka

Karmen vodi Gordanu

Edi vodi Feruča

Pozadinska ekipa

Krenuli smo oko devet sati. Stjepan vodi Željka. Karmen vodi Gordanu. Edi vodi Feruča. Marina, Lidija, Damir i ja smo pratnja. (Pozadinsko osiguranje.)

Laganim hodom, prvo šumskim putem a potom stazom koja ukoso sječe Planinu (jači nagib), popeli smo se do vrha Planine. 

Potom smo vrhom planine (grebenom) uz pratnju jačeg vjetra (bure) 'dohodali' do Ćunine glave. 

Na Ćuninoj glavi

Bacili 'fotkanje' i strmom stazom za manje od deset minuta se spustili u dom Hahlić.

U domu se nismo zadržavali. Pozdravili smo domare i najavili se za ručak, te ostavili Gordanu i Karmen da se griju na suncu u zavjetrini doma, a mi ostali smo krenuli put Dnića.

Put za Dnić je lagana planinarska staza koja ima svoje korijenje, busene, kamenje, dolce i pri vrhu škrape. Na vrhu Dnića uz obavezno lupanje pečata palo je i 'fotkanje' s pozadinom Fratra, Suhog vrha i Obruča.

Na vrhu Dnića

 Tu smo u povratku prvi put zamijenili Željkovog vodiča. Stjepan je požurio naprijed da ulovi ekipu za Obruč, a ja sam zamijenio Stjepana i postao pratnja Željku.

Dolaskom u dom Hahlić, krenulo je presvlačenje, pa mali odmor, pa od Željka domara dobra 'maneštra' s još boljim kobasicama, pa kava/čaj/piva i Feručino istarsko vino crno/bijelo, pa slatkiši na kraju.

Vjetar je stao, tako da je druženje ispred doma na prekrasnom proljetnom danu prošlo u ugodnom razgovoru i još ljepšem pogledu. Pauzu su Gordana i Karmen iskoristile da se popnu na vrh Hahlić (1112 m/nm). Gordana da čuje šum vjetroelektrane, a Karmen da vidi vjetroelektranu, meteo postaju i solarne panele, te Grobničko polje i Riječki zaljev, kao i vrhove Dnić, Fratar, Suhi vrh, Obruč i Ćuninu glavu.

Na vrhu Hahlića

Sve što je dobro kratko traje. Tako i naše druženje ispred doma na Hahliću.

Ispred doma Hahlić

 U tri sata poslije podne vrijeme je bilo za silazak. Željko domar je kliknuo zajedničku fotografiju.

Zajednička slika

 Slijedila je podjela u dvije grupe i pozdravljanje s domarima. Prva brža grupa morala se spustiti sve do Podkilavca,

Brža grupa

 a mi prateća grupa s novom izmjenom, Zdravko vodi Željka,

Zdravko vodi Željka

 krenuli smo istom stazom do motornih vozila. Sunce je ugrijalo, a vjetar oslabio, tako da smo svi dobili ugodnu boju lica. Silazak se činio daleko lakši (bar kod cura) i brži, a i vjetar je stao. Lagano je pirkao, taman koliko treba. Pri kraju puta, Damir je preuzeo vođenje Željka od Zdravka. 

Damir vodi Željka

(Neka svi probaju kako je to –Željkove riječi).Malo prije pet sati stigli smo do motornih vozila, završno se raspremili i spustili do mosta u Podkilavcu.

I kako to na kraju biva, svatko je krenuo na svoju stranu. Dva auta za Zagreb, dva auta za Rijeku i jedno za Dražice.

Što reći na kraju, a da ne ponovim superlative iz prvog posta od 18.11.'18. godine.

Bilo je to poučno, zanimljivo i nadasve lijepo iskustvo.

Tako se pune životne baterije.

Ponovilo se.