I na kraju smo dobili kratki esej.
Pohod na Hahlić, 23.03.'19. godine
Ponekad se zapitam može li bolje (ne prečesto, da ne ugrozim zdravlje) i kao po nekom nepisanom pravilu, nakon boljeg, dođe još bolje, od prethodnog
bolje.
Kad sam se prošle godine uhvatio organizacije 'Slijepi u planini' u svom
matičnom planinarskom društvu 'Obruč'-Jelenje, nisam ni slutio u što se
upuštam. Riječ inkluzija, značila mi je samo to, riječ. No, upoznavši Emila
(predsjednika udruge slijepih PGŽ-a), Sanju, Tomu, Marijana sve su slijepe
osobe, shvatio sam da riječ inkluzija znači nešto više od
same riječi. Inkluzija ne mijenja potrebite,
već nas same.
Mogao bi još o inkluziji, no ovaj krati osvrt
je samo uvod u opis jednog predivnog dana.
Dana, 18.11.'18. godine, u sklopu
svojeg matičnoga planinarskog društva 'Obruč'-Jelenje odveli ili pratili smo
prve slijepe planinare na Grobničke alpe sve do doma Hahlić. Unatoč jakoj buri
(pa i orkanska) stečeno iskustvo je neprocjenjivo.
Upoznavajući Emila, širim krug kontakata i na
Zagreb, te putem pisane i usmene (mobitel komunikacija) komunikacije polako
upoznajem ekipu i dogovaram pohod po Grobničkim alpama. (Kako to u životu ide, pojedinac
poznaje drugog pojedinca i priča se širi.)
Dana, 23.03.'19. godine (subota) dogovor koji
je do tada živio na papiru postaje stvarnost.
Iz Zagreba u Podkilavac dolazi ekipa s dva
motorna vozila. Dolaze: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko
Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel
Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek. Na Žabici (Riječki autobusni
kolodvor) Lidija i ja dočekujemo Istranina Feruča Lazarića (slijepi planinar,
koji je pokorio Olimp). U Podkilavcu nas čeka ekipa iz planinarskog društva
Obruč: Marina, Edi i Damir.
U Podkilavcu kod mosta (polazište za Grobničke
alpe) prvo je palo upoznavanje, pa dogovor o početnim detaljima. Terenskim
vozilom planinarskog društva prebaciti će mo slijepe osobe i njihove pratitelje
do početka staze 'podplaninom'. Lidija će svojim motornim vozilom
prebaciti:Marinu, Edija i mene do pod Buru
(zimski stanovi za ovce), deset minuta niže od polazne točke. Ostatak
Zagrebačke ekipe: Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip
Stiplošek će samostalno dohodati do doma na Hahliću odabrali su put Čeke.
Pokazalo se da se taj izbor isplatio jednom članu ekipe. Naime Nenad je na stazi
ulovio fenomenalan planinarsko-lovački trofej: gojzericom je nagazio na poveći
jelenski rog. Zadovoljan Nenad je sa svojim trofejem ostao u domu Halić, a tri
planinarska mušketira Mišel, Josip i Stjepan su se nakon doma uputili put
Obruča.
Kratki opis/osvrt brže ekipe napisao je Mišel,
oni su krenuli putem 'po Čeki':
'' Prvi nam je ovo posjet
Grobničkim alpama pa su nestrpljivost i želja da se krene toliki da ekipu
skupljam i prije dogovorenoga vremena što je njih iznenadilo, a samo sam jednom zakasnio..jednom
previše!
Uz pregršt šala i
smijeha dolazimo u Podkilavac gdje su nas srdačno dočekali domaćini iz PD Obruč-a,
sunce i planina, a budući da se dan po jutru poznaje, već na startu je bilo jasno da će ovo
biti divan dan. Staza je strma i u početku ide kroz nisko šumsko raslinje gdje
srećemo konje na paši, koji kao da nam pogledom pokazuju put do vršnoga grebena gdje nam se otvaraju prekrasni vidici na okolne vrhove i more sve do
otoka Raba. Kratka pauza i nastavljamo dalje, slikovitim livadama koje nikoga
ne ostavljaju ravnodušnim, do planinarskog doma Hahlić koji je jednako očaravajući kao i priroda koja ga okružuje.
Ostatak ekipe je
već otišao na obližnji Dnić te smo odlučili predahnuti i okrijepiti se u 'ladovini'
ovog prekrasnog doma u koji ćemo se sigurno vratiti, jer ovdje uistinu moraš
doći na više
dana, kako bi
upio sve ljepote Grobničkih alpa. I kada su gojzerice već počele titrati i
tražiti pokret, pojavljuje se Stjepan koji je uvijek za akciju i u dvije riječi
pada dogovor da idemo na najviši vrh Obruč i da odmah krećemo, a od sreće i želje
za hodanjem grabimo velikim koracima.
Strmo je, pa još
strmije, pa šuma, pa strmo, pa stijene i škrape, pa još strmije, a pogledi na
Risnjak i Snježnik pod snijegom nas pune elanom dok hvatamo zrak i brišemo znoj
iz očiju, bar ja, a istovremeno maštam o moru koje nam ostaje iza leđa..mmmm...kako
bi prijalo
sad uskočiti u
more i osvježiti se. I tako nas tri mušketira stigosmo na Obruč i ostajemo
zadivljeni pogledom koji se prostire svuda oko nas pa smo odlučili malo duže
uživati u suncu i panorami, a na povratku podno vrha srećemo Edija koji nam
je krenuo u susret i svi se zajedno preko Ćunine glave vraćamo u Hahlić.
Nikad dosta
dobrih ljudi, lijepih riječi, širokih osmijeha i čvrstih zagrljaja. Mišel''
Povratak nižem, sporijem timu:
Prije same hodnje, Damir Vurušić,
vodič-pripravnik, član PD-a Obruč obratio nam se, upozorio na težinu staze,
vremenski tok i uvjete pri vrhu Planine (jača bura).
Krenuli smo oko devet sati. Stjepan vodi
Željka. Karmen vodi Gordanu. Edi
vodi Feruča. ''Vjerovali vi meni ili ne svo
troje su planinarili na svoj način, slično, a opet drukčije..Feručo je hodao
tako da se cijelo vrijeme držao za dodatnu omču na ruksaku svog pratitelja
Edija. Gordana je išla oslonjena na ruku svoje pratiteljice Karmen. Željko je
planinario tehnikom štap-vodilja. Jedan štap je produžio te su ga on i Stjepan
držali u istoj ruci, svaki za jedan kraj te je Željko za Stjepanom išao kao
auto prikolica. Zajedničkom svima trima slijepim planinarima je to što su u
drugoj ruci imali planinarski štap kao dodatni oslonac. Marina, Lidija, Damir i
ja smo bili tu stalno blizu njih kao neka vrsta osigurača te dodatno pomagali
cijelu hodnju. (Pozadinsko siguranje.)''
Laganim hodom, prvo šumskim putem a potom
stazom koja ukoso sječe Planinu
(jači nagib), popeli smo se do vrha Planine.
Potom smo vrhom planine (grebenom) uz pratnju
jačeg vjetra (bure) 'dohodali' do Ćunine glave.
Bacili 'fotkanje' i strmom stazom za manje od
deset minuta se spustili u dom Hahlić.
U domu se nismo zadržavali. Pozdravili smo
domare i najavili se za ručak, te ostavili Gordanu i Karmen da se griju na
suncu u zavjetrini doma, a mi ostali smo krenuli put Dnića.
Put za Dnić je lagana planinarska staza koja
ima svoje korijenje, busene, kamenje, dolce i pri vrhu škrape. Cijelim putem
pratnja je slijepim planinarima ukazivala na prepreke na stazi, veće kamenje te
usmjeravala njihovu trasu na način da im štoviše olakšaju planinarenje. Na vrhu
Dnića uz obavezno lupanje pečata palo je i 'fotkanje' s pozadinom Fratra, Suhog
vrha i Obruča.
Tu smo u povratku prvi put zamijenili
Željkovog vodiča. Stjepan je požurio naprijed da ulovi ekipu za Obruč, a ja sam
zamijenio Stjepana i postao pratnja Željku. Naučio me je da je dobro davati što
više informacija o stazi,da je svaka informacija dobro došla, da posebno
obratim pažnju na grane u visini glave kako slijepi planinar ne bi postao
aktivni član markacističke skupine.
Dolaskom u dom Hahlić, krenulo je
presvlačenje, pa mali odmor, pa od Željka domara dobra 'maneštra' s još boljim
kobasicama, pa kava/čaj/piva i Feručino istarsko vino crno/bijelo, pa slatkiši
na kraju.
Vjetar je stao, tako da je druženje ispred
doma na prekrasnom proljetnom danu prošlo u ugodnom razgovoru i još ljepšem
pogledu. Pauzu su Gordana i Karmen iskoristile da se popnu na vrh Hahlić (1112
m/nm). Gordana da čuje šum vjetroelektrane, a Karmen da vidi vjetroelektranu,
meteo postaju i solarne panele, te Grobničko polje i Riječki zaljev, kao i
vrhove Dnić, Fratar, Suhi vrh, Obruč i Ćuninu glavu.
Sve što je dobro kratko traje. Tako i naše
druženje ispred doma na Hahliću.
U tri sata poslije podne vrijeme je bilo za
silazak. Željko domar je kliknuo zajedničku fotografiju.
Slijedila je podjela u dvije grupe i
pozdravljanje s domarima. Prva brža grupa morala se spustiti sve do
Podkilavca, a mi prateća grupa s novom izmjenom,
Zdravko vodi Željka, krenuli smo istom stazom do motornih vozila. Sunce
je ugrijalo, a vjetar oslabio, tako da smo svi dobili ugodnu boju lica. Silazak
se činio daleko lakši (bar kod cura) i brži, a i vjetar je
stao. Lagano je pirkao, taman koliko treba.
Pri kraju puta, Damir je preuzeo vođenje Željka od Zdravka,osigurač je bila
Marina. (Neka svi probaju kako je to rekao Željko).Malo prije pet sati stigli smo
do motornih vozila, završno se raspremili i spustili do mosta u Podkilavcu.
Feručo, opis dana.
''HAHLIĆ
Feručo, opis dana.
''HAHLIĆ
Poznato brdo u tzv. Grobničkim alpama, nadomak
Rijeke. Tik do vrha lijepi istoimeni dom, omiljeno sastajalište planinara.
Slušajući emisiju na Hrvatskom radiju o
osobama s invaliditetom Doznao sam za gospodina Stjepana Dupca koji je od HPS-a
uzeo obavezu da će voditi program planinarenja i penjanja osoba s
invaliditetom. Pošto spadam u tu kategoriju sa zadovoljstvom sam ga nazvao,
objasnio mu o mojem planinarenju na slijepo. Govori da mu je vrlo drago što sam
mu se obratio i pozvao me da im se mogu pridružiti na prvoj sljedećoj
planinarskoj turi. I ne samo to, još je rekao ako znam za neku invalidnu osobu
koja bi željela planinariti da je slobodno pozovem. No, za sada sam u Istri
jedini takav što planinarim pa se tako uputim autobusom prema Rijeci. Dočekuje
me Ivan, ljubazni planinar iz PD Obruč-a. Nakon upoznavanja je uslijedila
šetnja do automobila. Dočekuje nas Lidija, dama-vozačica koja nas ugodno odvede
do Dražica. Ispijamo kavu te nastavljamo do Podkilavca otkuda započinje
današnji uspon. Susrećemo se sa Zagrebačkom ekipom. Odranije poznam slijepe
planinare Željka i Gordanu pa me susret s njima u brdima puno veseli. Uz uobičajenu
razmjenu zafrkancije upoznajem svog današnjeg pratitelja. Edi , ljubazni
riječki planinar i njegova simpatična supruga Marina. Nakon uvodnih riječi
vodiča Damira krećemo. Uobičajenim stilom, lijeva ruka na ruksak a desnom držim
štap.
Staza
je uska pa se krećem za Edijem, uglavnom po kamenjaru. Ćaskamo o svemu i
svačemu uz njegova povremena upozorenja na malobrojne prepreke na stazi.
Popraćeni mjestimice jačim naletima bure nakon dva sata laganog uspinjanja po
osrednje teškoj stazi stižemo do Ćunine glave. Uživam u Edijevom opisu pogleda
na Kvarner i okolna brda. Domalo udarimo u ugodan spust po strmoj travnatoj
padini. Brzo stižemo do doma ali se prije ručka opet penjemo na obližnje brdo,
Dnić. Ponovo uživamo u prekrasnom vidiku. Spuštamo se prema domu i izdaleka se
osjeća primamljiv miris kuhinje. Divota. Pitaju me dali idem još na brdo Obruč,
ali ljubazno odgovaram da idući dan idem planinariti po Medvednici pa moram
štedjeti snagu. S užitkom konzumiram grah upućujući pohvale kuharu Željku.
Vrijeme je lijepo pa se selimo na sunce,pred dom. Razgovaram s Karmen i
Zdravkom , dijelom Zagrebačke ekipe. Tema, Uvijek zanimljiva o planinarskim
pustolovinama. Pošto lijepi trenuci prelete tako je i brzo došao čas povratka.
Nakon uobičajenog fotkanja udarimo u spust. Ali ubrzo nas zaustavljaju Radojka
i Zvonko, domari doma Hahlić i nude pićem. Konjak i rakija s encijanom. Na
njihovo ljubazno inzistiranje uzimam rakiju. začuđujuće ukusna. Domalo se
opraštamo od ljubaznoga planinarskog para i nastavljamo sa silaskom. Dolazimo
na početnu točku današnje planinarske ture dosta brzo kao što kaže Edi. Slijedi
razmjena mobitela i uz uobičajeno, doviđenja na idućoj planini.
Na kraju, hvala Stjepanu, Ivanu, Ediju,
Lidiji, Marini i svim ostalima koji su bili dio ekipe na ugodno provedenom danu
u prirodi.
Feručo Lazarić''
I kako to na kraju biva, svatko je krenuo na
svoju stranu. Dva auta za Zagreb, dva auta za Rijeku i jedno za Dražice.
Što reći na kraju, a da ne ponovim superlative
iz prvog posta od 18.11.'18. godine.
Bilo je to poučno, zanimljivo i nadasve lijepo
iskustvo.
Tako se pune životne baterije.
Ponovilo se.
U životu, male stvari
Ljude čine sretnim.
Kretanje po planini
Odmor je za
dušu
A okrijepa za tijelo. IŠ
