Promatračnica ''Gradina''

Promatračnica  ''Gradina''

            Kad bi usporedili razmak na zemljovidu od paljbenog položaja do promatračnice, ne upućeni bi  zaključio; kako se promatračnica nalazi u sklopu paljbenog položaja. A u stvarnosti, to je put koji prolazi kroz šikaru te se uspinje uz kosinu, i kako bi hodnja bila ugodnija i duža, do promatračnice se ide zaobilazno, zbog mogućnosti protivničkog osmatranja. No što je, tu je, to je problem struke.

            Provjerih nosi li  vojnik vezista sve  što treba vojnicima na promatračnici. Osim doručka, na promatračnicu nosimo pričuvne i potrošne stvari, kao baterije za 'motorolu', telefon i baterijske lampe, uz to i pričuvne svijeće i normalno stare novine.

            Od paljbenog položaja do promatračnice vode tri telefonske žice. Trima različitim smjerovima, i sve to zbog sigurnosti veze. Inače po pravilu službe idu dvije linije, ali, udaljenost nije velika, a potez od paljbenog položaja do promatračnice često pogađaju topnički projektili. Ustvari, svi projektili koji promaše Gradinu prizemlje se baš u tom potezu kuda prolaze žice. Za svaku sigurnost ipak sam provukao dodatnu žicu. Da odmah razjasnim, te pričuvne žice nisu spojene direktno na telefonsku centralu i ne ulaze u motrilište. Završavaju desetak, petnaestak metara prije motrilišta. Na LTC 10 (laka telefonska centrala 10) koja se nalazi u motrilištu spojeno je svo čuda žica. Tu je veza sa zapovjedništvom brigade, s Puckom, s Čubom, sa zapovjedništvom 3.pb u Mušaluku, sa 118.br, sa bitnicom topova 130 mm i veza s načelnikom topništva zbornoga područja, iako ova zadnja ne bi trebala biti, preskače liniju zapovijedanja. I još je na TLC 10 ostalo slobodnih mjesta za spajanje.

            Krenemo uzbrdo. Vojnik vezist  i ja. Zaobilaznim putem. Dio puta hodamo novom stazom, no, nije to pravi put. To je nekadašnja šumska staza malo proširena i tako uređena da vojna teretna motorna vozila mogu dostavljati streljivo. Iako mislim, kako po kiši, motorna vozila, ne bi mogla proći. Pošto se put ne koristi i ne prolaze vojna vozila za vrijeme primirja, put je zarastao niskom travom. Tako da se ni iz zraka pozornim motrenjem put ne vidi.

            Nakon nekih tri stotinjak metara, taman malo  prije Puckinih položaja u Razvali, krenusmo lijevo u šikaru. Narednih petstotinjak metara put do promatračnice vodi kroz šikaru. Uspon nije naporan. Uspinjemo se stazom koja sliči na polegnutu zmiju. Stalno zavija.

Još je rano za zmije,a puna ih je šikara. Jutrom ima vlage u zraku. Ipak je ovo Lika. Unatoč vlazi, moramo biti oprezni. Nije ih potrebno izazivati.

            Korak na korak i evo nas na Gradini. Tu na zadnjem nagibu Gradine napravljena je zemunica. Više namjenska je, ali u osnovi služi za odmor i spavanje. U zemunici se nalaze sklepani drveni kreveti i to na kat za osmero ljudi. Mjesto za peć na drva nalazi se pri ulazu u zemunicu, a niski stol s ručno izrađenim drvenim klupama odmah s desne strane po ulazu u zemunicu. Pokrov od zemunice  višeslojan je i siguran. Zemunica je tako napravljena da ju samo minobacačka mina može pogoditi, ili ne daj si primisli vojni zrakoplov. A za te leteće metalne ptice imali smo na Sorića vrhu na Vučjaku spremnu protuzračnu postrojbu. Desno od zemunice, u smjeru kojim je vijugao put nalazila se pričuvna rampa, a pokraj nje vojnik na straži. Mahnemo u njegovom smjeru. Gledao je u našem pravcu i znamo da nas je uočio puno ranije, a i prepoznao. Ta valjda zna tko je njegov zapovjednik, a i tko mu donosi doručak.

            Pogledasmo u zemunicu. Prazna je. Dobro, znači Komarac i vojnici nalaze se na promatračnici. 
            Plato vrha Gradine blago je zaobljen, a sam vrh zarastao je niskim raslinjem i pokojim tanjim drvom. Na zadnjem nagibu opkopari su napravili put za tenkove, ne vidi se s protivničke strane. Naša promatračnica nalazi se sjeverno od vrha Gradine, ili gledano prema protivniku s lijeve strane. Desno od nas nalazila se novo napravljena promatračnica koju su koristili TRD-ovci –topničko raketni divizjun- 111.pbr.

            Krenusmo prema lijevoj promatračnici.
            Lijeva se promatračnica nalazila na prednjem nagibu, dobro skrivena i zaštićena. S vanjske strane jedva se uočava. Sva je zarasla u nisko raslinje. Ta ipak je tu od '91. godine i malo je korištena. Više se koristila pričuvna promatračnica, koja se nalazi  lijevo i otvorenijeg je tipa. Napravljena je u krugu promjera metar i pol s pojačanim prednjim grudobranom, a inače je služila za goste padobrance, mislim pričuvna promatračnica. Svakojaki 'umni'  taktičari dolazili su na Gradinu, a u zadnje vrijeme koristili su i terenska vozila. Nikako im objasniti da to ne smiju raditi. Pogotovo ne po danu, mislim ni po noći s upaljenim svjetlima. Da ih cinkam zapovjedniku Zbornoga područja onda bi bio papak, cinkaroš, šupak i tko zna što još. Glupih li ljudi. Briga njih što ja ostajem na promatračnici, oni i tako odlaze u sigurne zaklone, ne će doći na promatračnicu kad se puca, da ne bi, bitna im je njihova guza.

 A dolazili su na promatračnicu kako bi kao 'fol' osmatrali pokrete u Ličkom Osiku. U stvar dolazili su se pokazati i filozofirati o nebitnim stvarima,  samo zato jer  svom zapovjedniku postrojbe moraju reći kako su nešto radili tijekom dana.

            Stvarno su ponekad bili zamorni. Objašnjavaš im nešto, neku pojavu ili pokret, ili razmještaj protivnika. i nakon svog truda kojeg uložim u približavanje stanja, shvatim kako oni uopće nemaju pojma o čemu ja pričam, ne poznaju topničku vojnu terminologiju. Imaju super i skupe dalekozore i ručne kompase, i kažem im pogledajte u azimutu 15-00 pokraj trafo-stanice, vidi se novi položaj minobacača 82 mm, a oni kao da sam zidu objašnjavao. Ponovo me pitaju ali ovaj put sa zamolbom da im rukom  pokažem. Stvarno me ponekad znaju iznervirati. Oni pametniji bar pitaju da im usmjerim topnički dvogled, ali u osnovi njima to ništa ne znači. Nisu dijelovi operativnog tima koji donosi odluke.

            Drugo je to kad dođe načelnik topništva  brigade ili zbornoga područja. Pa i kad dođu  zapovjednici brigada, načelnici stožera ili zapovjednik zbornoga područja, oni znaju zašto su došli i ciljano traže odgovore na pitanja koja ih zanimaju. Tu nema vrludanja, samo kratki i jasni odgovori.

            Komarac je sjedio uz rub pričuvne promatračnice i promatrao u pravcu Ličkog Osika. Vojnike nisam uočio. Iako znam da se jedan nalazi na straži niže desno zbog bisera koji bi mogli pokušati vozilima doći do vrha Gradine. Drugi vojnik sigurno je u promatračnici, a vezista uz telefonsku centralu. Zbog toga što sunce izlazi nad Ljubovom i Ličkim Osikom na promatračnici smo morali paziti na odbljeske. Ne treba, ako nije potrebno  protivniku pokazivati di se nalazimo. Zapovjedih vojniku vezisti neka stvari unese u promatračnicu i da tamo ostane dok ostali vojnici doručkuju, a ja krenuh prema Komarcu.

            '' 'Jutro Komarac.''

            '' 'Jutro šefe.''

            Nema ''Dobro jutro''. Što je dobro u ratu? I što je 'dobro' ujutro na Gradini. Da nije rat, izlazak sunca sigurni bi bio lijep. Lijep je i pogled s promatračnice. U daljini se zeleni brdovito Ljubovo, a pogled seže i dalje sve da Krbavskog polja, koje se nažalost zbog visokih vrhova ne vidi, ali tamo je. Mjesto je idealno za jutarnju meditaciju ili pozdrav suncu. Samo da nije rat. Ustvari rat i nije proglašen. Mi nismo u ratu četiri godine. To još ne razumijem. Ta što mi iz primorskih gradova radimo u Lici sa svom silom tehnike, naoružanja i streljiva. Ako nije rat, što nam protivnici nisu domaći ljudi već postrojbe iz Vojvodine i srbi iz Srbije? Bez veze, nema logike. Zaustavili smo pokušaj stvaranja 'Velike Srbije'. Vojno redarstvena operacija ''Bljesak'' odlično je odrađena, i jedan dio okupirane Hrvatske je oslobođen. Pazi ovo, oslobođen a nema rata. A ludih li misli za ovakvo lijepo jutro.

            ''Uočava li se što novog?''

            ''Nema šefe, sve po starom.''

            ''Imali kretanja po Ličkom Osiku?''

            ''Samo smjena straže, upisano je u dnevnik motrenja, šefe.''

            ''Jesi li 'srknuo' kavu?''

            ''Jesam šefe, mali je skuhao.''

            ''Danas označavamo novi pravac, prema Urijama.''

            ''Što je njima šefe, svaki dan nešto novo.''

''Da, tako je, a što ćemo. Mi će mo svoje pripremiti, i vidjeti što dan donosi. Otiđi doručkovati, ja ću preuzeti motrenje.''

            ''Na zapovijed, šefe.''

            Imaju bolje položaje. Četiri godine na njima vrše radove i još rade. Dobro da se nisu sjetili podignuti novi Kineski zid. Od kuda im ta ideja:''svi srbi u jednoj državi''. Nenormalne li ideje na kraju dvadesetog stoljeća, a pogotovo način na koji to žele napraviti. Srušiti sve što je Hrvatsko i očistiti područje od Hrvata. Pa to kroz povijest nije prošlo. Ni Turci nisu uspjeli. Što više nekoga tlačiš, to ti se tlaka jače obije o glavu.

            Dan je lijep. Pogled bistar, nema jutarnje izmaglice. A ipak čim pogledam na Lički Osik,  tijelom mi prostruji sumorna atmosfera. Puno kuća i nitko ne šeće. Tu i tamo netko protrči, valjda smjene vojnika na položajima. Čak se ni psi ne šeću. Pa kako im se da, lijepo vrijeme a nigdje nikoga. Polja stoje neobrađena, ma dobro, uređeno  je nešto polja između Široke Kule i Nikšića, ali u odnosu na cijelo polje to je ništa površine. Oni dole kod Otočca i Vrhovina puno više polja su obradili i posijali. A ovi, na ulazu u grad stoje cestovne zapreke. Oko njih iskopani zakloni za ljude i netrzajne topove, a iza stoje polu razrušene kuće. Nogometno igralište zjapi prazno četiri godine. Po kućama i na školi zatvoreni prozori. Grad aveti. Danju vlada mrtvilo, nigdje nikoga. Noću se čuje šum života. I to je za njih:'' svi srbi u jednoj državi''. Užas!

            Nigdje djece. Što li rade ta djeca, ako ih ima. Da li se školuju, studiraju. Di ti ljudi rade, od čega žive. To što ih mržnja hrani, ne puni im želudac hranom, a i hrana od crvenog križa ili čega već, nije isto kao hrana iz vlastitog vrta. A jesu retardirani, što im je to trebalo. Izvukli su nas s naših radnih mjesta, odvojili od obitelji, natjerali nas da postanemo vojnici i sad poslije vojno redarstvene operacije 'Bljesak' svjesni su da dolazi konačna akcija, dolazi kraj njihovoj pobuni. Ili možda i nisu svjesni, previše mržnje spram Hrvata i Hrvatske teče njihovim krvotokom.

            Još je rano za padobrance. Njihovo vrijeme dolaska je negdje oko deset sati. Prvo doručkuju, pa jutarnji brifinzi, pa prije dolaska na Gradinu obavezno svrate u koji kafić na express kavu i tek tada me dolaze gnjaviti svojim čudnim pitanjima.

            Sad dok još traje jutarnja tišina na promatračnici, mogu u miru provjeriti novi pravac. Je, točno kako sam i skinuo sa zemljovida, ostaje 18-00. Područje je pokriveno s ciljevima u pripremi i nema novih ciljeva, nema ucrtavanja. No to ne znači da ako uočimo nešto novo, to novo nećemo ucrtati, a to novo je teško ostvarivo, pa osmatramo s Gradine već četiri godine.

            Vidim Komarac je izvršio smjenu straže, te je krenuo prema meni.

            ''Šefe što ima novog u civilizaciji?''

            ''Misliš na Klanac ili kod Čube?''

            ''Na Klanac, šefe.''

''Čuj u Klancu se 3.pb kompletira, dio je otišao prema navalnim položajima, a još neki pristižu. Zoran sastavlja ojačani vod od djelatnika 2.pb i djela logistike 3.pb. Kompletiraju se ali još uvijek nemaju točan pravac. Znaju približno mjesto navale, a ja danas poslije ručka idem u Klanac vidjeti što je novoga, i na dogovor sa Zoran-om.''

'' Znači li to šefe da je dan 'D' blizu, i da napokon rješavamo pitanje granica?''

            Komarac je ZNG-a od '91., i kao  svi mi koji smo proveli te četiri godine po brdima, dolinama, planinama i nizinama  Lijepe naše, želimo već jedanput privesti kraju ovaj nepotrebni nametnuti rat.

''Da Komarac, do akcije nas dijele dani ili sati. U Klancu/Mušaluku osim naše 3.pb, gužvu stvara i 118. br. I neke pričuvne postrojbe. Gužva je u pozadini. Promet je gušći nego li u Rijeci, no to se s promatračnice ne vidi. Da, mislim da se sprema akcija.''

            U tom trenutku začuju se zvukovi iz smjera u kojem se nalazi promatračnica topničko raketnog diviziuna (TRD-a), na južnoj padini Gradine nekih pedesetak metara od nas.

''Šefe, to bi bilo dobro. Što prije krenemo prije smo na granici s Bosnom, a i onima u Bihaću nije lako, uz to što prije krenemo prije smo doma.''

''Tako je Komarac.''

''Šefe, čujem došli su TRD-ovci, mogu li malo do njih, priupitao bi ih malo za one promašaje od jučer, a i da čujem njihovo objašnjenje promašaja, može biti zanimljivo i poučno.''

''Možeš Komarac.''

''Na zapovijed, šefe.''

            Ostao sam sam. Otvorih časničku torbu, izvadih svoj radni zemljovid i pribor za rad. Namjestih topnički kompas, mislim namješten je samo ponovo provjerih vrhunjenje i zauzeti pravac 18-00, te provjerih kuda prolazi optička linija. Dobro je, točno posred sela Urija. Pogledah očitovanje na skali za određivanje visinske razlike, te zapisah. Uzmem šestar i izmjerim daljine cilj-promatračnica i cilj-paljbeni položaj, te i to zapisah. Ti će mi elementi trebati za izradu početnih elemenata. Koristim ih za kontrolu rada računatelja. Nikad se ne zna. Uvijek kad mi vrijeme dopušta, obvezno sam za sebe napravim tablicu početnih elemenata. Inače to radi i provodi Ivica, ali nikad nije naodmet provjeriti, kontrolirati rad računatelja. Meni se za sad nije desilo, a znale su se desiti krupne pogreške računatelja koje su u konačnici prouzročile gubitke ljudskih života, tako zvana 'prijateljska paljba'. A pogreške se skroz jednostavno dešavaju. Od krivo shvaćenog broja, ili krivog prijema cilja, to se odnosi na prijenos informacija da li telefonom ili 'motorolom'. Uz to osim  pogrješke računatelja, postoje i  pogrješke izvidnika, pogrješke ciljača i pogrješke zapovjednika. Puno malih stvari može napraviti veliku štetu. Zato ih je bolje unaprijed predvidjeti i u toku djelovanja izbjeći.

            Počelo je sunce grijati. Još malo i krenut će znojenje. Inače, nije da se na Gradini može baš svugdje sjediti. Brdo je puno zmija. Poskoci su posvuda. Nalaze se u krošnjama drveća, u rovovima, po stazama a bogme i u toaletu. Prvo što se nauči na Gradini je suživot s poskocima. Ne diraj ih, ne diraju te. Ipak smo  mi gosti na njihovom terenu.

Kad bi bar tako bilo i s ljudima. Ne diraj me, ne diram te. Samo što je to u ovoj situaciji nemoguće. U osnovi nije mi jasno o čemu su vođe srpske pobune razmišljali kad su pokrenuli ovaj nepotrebni rat. Žive stoljećima u Hrvatskoj, i sad im Hrvatska država smeta. Da smeta, malo sam rekao. Ruše sve što imalo podsjeća na Hrvatsku, od sakralnih objekata do hrvatskih kuća. Kuća svojih dojučerašnjih susjeda. Malo morbidno, ali je tako. Gledajući s Gradine u pravcu Ličkog Osika ili Široke Kule, sve što je srušeno ili zapaljeno, a razrušeno je puno toga, je s hrvatskim predznakom. Točno se vidi gdje su živjeli Hrvati. Kažem živjeli, jer ih tamo više nema. Neki su ubijeni, kao zločin, masakr u Širokoj Kuli i okolnim selima, gdje su susjedi naoružani Srbi pobili susjede ne naoružane Hrvate i svoje sunarodnjake srbe koji su bili oženjeni ili udani za Hrvata. Ali baš sve Hrvate koje su zatekli u selima su pobili. Neki su srećom ili Božjom voljom na vrijeme  izbjegli iz svojih domova na sigurno. Iako '91. godine u Hrvatskoj nigdje nije bilo sigurno. Teško je znati što budala misli.

Kad već imamo suživot sa poskocima na Gradini, a poskoci su zakonom zaštićeni, valjda će mo imati kad rat završi i suživot sa srbima. Pa nisu svi srbi učesnici u pobuni, imamo i srba u Hrvatskoj vojsci i policiji.

Uvijek, ali uvijek kad pogledam na pustoš ispred sebe, spopadnu me sumorne misli. Mojom srećom, posao koji moram odraditi  zakupiti će svu moju pažnju. Rad s brojevima ne dopušta lutanje mislima pa tako krenuh raditi tablicu početnih elemenata. Vremena imam.